Nemoguće se pretvorilo u moguće,
Jedriličarski klub Mornar je poharao postolje na Europskom prvenstvu u klasi
ILCA 7 (bivši laser) u talijanskoj Andori kao nitko prije njih, jer su na tom
postolju stajala tri njegova jedriličara! Europski prvak, i to po rekordni peti
put u karijeri i prvi put od 2014. godine, postao je Tonči Stipanović. Srebro
je, sa samo jednim bodom zaostatka, uzeo Filip Jurišić, što je njegova treća
medalja uopće, a sve je zaokružio branitelj naslova, Cipranin Pavlos Kontides
(od tinejdžerskih dana je član Mornara, dakle, više od 15 godina) probivši se u
posljednjoj regati s 5. na 3. mjesto za broncu.
To je događaj za sva vremena, slika
koja se nikada neće zaboraviti, jer je malo napisati i reći da je to povijesni
uspjeh s potpisom čudesnog trenera Joze Jakelića i njegove popularne „Jozine
bande“. Tri jedriličara na postolju na Europskom prvenstvu nije nikada uspjela
složiti jedna država, ma koliko moćna bila, a kamo li klub. Ali ovo je klub iz
Splita, osnovan 1948. godine da bi pokorio Europu i svijet, sa malim hangarom u
Uvali Baluni koji je optočen medaljama od vrha do dna, po dužini i širini.
Trenerski, Jozo Jakelić je na već 26 medalja s najvećih natjecanja, Stipanoviću
je ovo fantastična 11. medalja, Kontidesu deseta, za Jurišića smo već napisali.
Posljednjeg dana Europskog prvenstva
jedrile su se tri regate u Zlatnoj skupini u kojoj su bila 63 jedriličara. Ako
ste barem malo „na ti“ s matematikom, onda možete pretpostaviti koliko je puno
bodova bilo u igri i koliko je sve to fizički i emotivno opterećivalo one
najbolje u borbi za titulu i medalje. Stipanović je u posljednji dan ušao kao
najbolji Europljanin, Jurišić kao treći, Kontides je malo zaostajao, ali daleko
od toga da bi se predao ili odustao. Među njima kao uteg bio je olimpijski
pobjednik iz Tokija, Australac Matthew Wearn. Izvan konkurencije, ali u borbi
za trofej ukupnog pobjednika. On je ušao kao broj jedan, ali u tri regate
žestokog nadmetanja niti on nije izdržao. Pao je u konačnici iza Stipanovića i
Jurišića, završio treći, a mjesto na postolju prepustio Kontidesu.
Nakon prve regate u petak Stipanović
je bio prvi, Jurišić četvrti, Kontides osmi. Nakon druge je Wearn bio u
vodstvu, Stipanović drugi, Jurišić treći, a Kontides šesti. A nakon treće,
posljednje na Europskom prvenstvu, Stipanović je prvi, Jurišić s jednim bodom
zaostatka na 2. mjestu, Kontides četvrti, ali zapravo treći. U konačnom
raspletu, kako se ispunila kvota od deset regata, brisao se po jedan najlošiji
rezultat iz kvalifikacija (4 regate) i Zlatne skupine (6 regata).
Vjerojatno nitko od njih po ulasku u
cilj nakon finalne regate Zlatne skupine nije znao tko je pobijedio. Jurišić je
došao kao peti, Stipanović kao dvanaesti, prije toga Kontides osmi. Kad se sve
zbrojilo, Stipanović je okrunjen europskim prvakom po peti put sa 41 negativnim
bodom, Jurišić ih je skupio 42, Kontides 62…
Stipanović se izjednačio s Britancem
Paulom Goodisonom kao rekorder ove klase po broju europskih titula, imaju po
pet. Tonči je prve četiri uzeo u razmaku od pet godina (Tallinn – 2010,
Helsinki – 2011, Dublin – 2013, Split – 2014). Sada ih ima pet, prekinuo je
post na europskim prvenstvima, jer je posljednju medalju (broncu) uzeo 2015.
godine u Aarhusu. U međuvremenu je osvojio dva olimpijska srebra i dvije
svjetske bronce (uz srebro iz Bolthausena 2012. godine). Nitko kao – Tonči.
Takva karijera, sada već 14 godina između prve i posljednje medalje, na tragu
je legendarnog Brazilca Roberta Scheidta.
– Ajme, majko! Posljednja regata je
bila baš takva. Ja sam stizao Filipa, znao sam da je ispred mene, ali zapravo
nisam znao koliko i kakva je razlika. Sva sreća da sam na posljednjoj bovi
prestigao jedan brod, ispalo je na kraju da je baš to presudilo, makar nisam
znao – rekao je Stipanović. – Iskreno ću reći da sam u početku prvenstva imao
malo sreće, jedna poništena regata kad sam bio među posljednjih pet, ali bila
je jedna i kad sam bio drugi, isto poništena.
Trojica iz Mornara na postolju!
– Uvijek smo se nas trojica zezali
između sebe da moramo jednom i to napraviti. Na kraju je Pavlos izvukao, ugurao
se na 3. mjesto.
Filip je sjajio od sreće. Nećemo reći
srebro kao zlato, ali timski duh se mogao osjetiti. Rasplet posljednjeg dana za
anale.
– Sve je moguće! U posljednjoj regati
je bila prava borba, probijanje prema vrhu poretka, ušli smo najbolje što smo
mogli nakon tri ponovljena starta. Nastojali smo ne izgubiti jedan drugog iz
vida. Ovo što smo napravili je čudo! Čudo! Iako su mi emocije još malo
zaključane, posebno sam sretan radi tima, radi Joze. Mislim da nije ni bitno
tko je prvi, tko drugi, tko treći – rekao je Jurišić. – Tjedan je bio jako težak,
regate su se prekidale ajme majko, ne možeš to ni objasniti. Ako je netko
gledao sa strane, ne bi vjerovao.
Trener svih trenera, Jozo Jakelić, od
svih uzbuđenja na moru izabrao je čaj da bi došao sebi, ali nije baš bio
upečatljiv u javnom istupu. Kao i obično, treba mu vremena da bi se sve sleglo.
On ionako ne mari previše za tim.
– Pijem čaj, baš se mislim da ništa
ne moram reći. Potpuno sam prazan. Sve skupa nije bilo lako izdržati, bolje da
ne pričam kakvi su bili uvjeti, kako na moru, tako i od organizatora. Lijepo je
pisati povijest svako malo, ovo je povijesni dan za Mornar, ali i za hrvatsko
jedrenje.