Proteklih smo se dana prisjetili
koliko je godina prošlo od ubojstva Bruna Bušića u Parizu, koje se odigralo 16
listopada 1978 godine. Tog se događaja, tek uzgredno, prisjetio i manji dio
javnog medijskog prostora, tako da o nekom obilježavanju obljetnice, na neki
značajniji način, jednostavno ne možemo ni govoriti. U državi koja je previše
opterećena sadašnjošću, putem različitih gospodarskih problema i koja sa
strahom gleda u neizvjesnu budućnost; prošlost predstavlja tek prohujalo
vrijeme koje je ostavilo premalo tragova u vremenu. A stvarnost je zapravo
potpuno drugačija. Zbog toga ne treba posebno čuditi što je obljetnica
ubojstva; koje se odigralo pod pokroviteljstvom i mentorstvom zloglasne
jugoslavenske Službe državne sigurnosti i s njom povezanih tajnih službi;
prošla gotovo u potpunoj medijskoj tišini, s tek rijetkim izuzecima. Šutnja u
medijskom prostoru, kao da je postala pravilo kada se veže uz određene teme,
određene osobe i određene događaje. No, to i nije posebna novost kada govorimo
o većini javnog nacionalnog medijskog prostora.
Bruno Bušić, Imoćanin iz
Vinjana Donjih, bio je neosporni politički vođa i ujedinitelj hrvatske
emigracije, koja je egzistirala u teškim vremenima životnih i društvenih
okolnosti. Zahvaljujući sustavnom radu, koliko su mu to ostale životne
okolnosti omogućavale, bio je i talentirani književnik, novinar, polemičar,
kroničar, povjesničar, kritičar jugoslavenskog državnog uređenja, društveni
istraživač… Ipak, prvenstveno je bio istinski domoljub i svestrani zagovornik
samostalne, suverene i slobodne Hrvatske. Vjeran svojim idealima i načelima
ostao je čitav život, sve do kobnog atentata u pripremljenoj zamci, na
tuđinskom tlu, daleko od rodnog zavičaja i domovine. Nikada nije sumnjao u
realizaciju svog životnog sna, o slobodnoj i samostalnoj državi. Potvrđuju to i
njegove riječi: “… Da smo složni i čestiti odavno bismo imali državu. A bit će
nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila
komunistička krvava carstva kao kule od karata.” Samo na ovom primjeru vidljivo
je koliko je Bruno bio ispred svoga vremena i koliki mu je intelektualni
kapacitet bio svojstven, što je pokazivao od najranije mladosti.
A od najranije mladosti
postao je predmet interesa jugoslavenskih sigurnosnih i tajnih službi, ne samo
lokalnih ili republičkih, nego i državnih. Tako je za vrijeme školovanja u
okrilju gimnazijskih nauka, privukao na sebe pozornost lucidnim odgovorima na
anketna pitanja, u sklopu školske izobrazbe. U tom anketnom ispitivanju, koje
je bilo sve, samo ne anonimno i koje je bilo sve, samo ne školsko; privukao je
pozornost onih koji su brinuli o zaštiti jugoslavenske ideologije i
jugoslavenskog društvenog uređenja, a kojih nije bilo malo.
Tako je u sklopu te
ankete bilo i pitanje “Vjeruješ li u Boga?” s ponuđenim potpitanjima: “Ako
vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču” i “Ako ne vjeruješ, navedi
razloge koji su te od toga odvratili”. Bušić je na to pitanje odgovorio
potvrdno, ne skrivajući svoja religijska uvjerenja i opredjeljenja: “U Boga
vjerujem”. Potom je nastavio: “Ja često u životu sumnjam o mnogim stvarima i
pitanjima i, prema tome, moje biće nije posve savršeno, jer da je savršeno, ja
ne bih sumnjao, nego bih stvari i pitanja odmah temeljito spoznao. Iz toga se
jasno vidi, da spoznanje znači veću savršenost od sumnje”. Potom obrazlaže kao
je ideju savršenog bića u njega “usadilo neko biće koje je uistinu savršenije
od mene i koje u sebi sadržava sva savršenstva o kojima sam ja mogao imati neku
ideju tj. jednom riječju – to je Bog. Prosuđivanjem zdravog razuma dolazim do
zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je
napravio, mora i ovi nepregledni svemir, koji se savršeno giba, imati svoga
majstora i nadzornika”.
Na drugom je pak mjestu odgovarajući na postavljeno
anketno pitanje ustvrdio da u ondašnjoj Jugoslaviji: “Slobode vjere nema,
ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo”. Ili: “U novom sistemu
ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati, ako se ne želi nova
revolucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se
dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih”. Iz ovih je odgovora sasvim
vidljivo kako je i u svojoj mladenačkoj dobi, Bušić ozbiljno razmatrao i
promišljao zbilju oko sebe. Još je od mladosti posjedovao iznimnu intelektualnu
širinu i zbog toga nije bio spreman na neprincipijelne kompromise, bez obzira o
čemu i bez obzira o komu se radilo. Stoga je uvijek istupao hrabro, otvoreno,
slobodno i samouvjereno, posjedujući sve karakteristike istinskog lidera.
U tuđini je Bruno Bušić
postao jedan od vođa i simbola hrvatske emigracije. Vješto je i otvoreno
izbjegavao svrstavanja uz određene političke projekte, koji su bili vezani
isključivo uz pojedine stranačke pripadnosti. Posvetio se potpunom
ujedinjavanju hrvatske emigracije, koja je jedino slobodna, stranački
neopterećena i ujedinjena mogla dočekati realizaciju hrvatske neovisnosti.
Usporedo je radio na projektu političke platforme, koji bi u domovini trebao
ujediniti čitav hrvatski korpus, bez obzira na prošlosti, ideologije i
strančarenja. Taj njegov projekt možda se u svojoj punini ostvario jedino u
Domovinskom ratu, kada se to hrvatsko jedinstvo posebno osjetilo; ono isto
jedinstvo o kojem je Bruno Bušić u emigraciji sanjao i kojem se nadao. No ipak,
ta ista tuđina znala je biti i posebno teška.
Svjedoče tome i njegove riječi: “Ja sam dosta dobro, imam prilično sređenu materijalnu situaciju, ali i
pomanjkanje svake perspektive, a to je možda i najpogubnije od svega. Sve je
ovo životarenje. Nije teško patiti i sustavno u tišini raditi kad znadeš da će
to kroz izvjesno vrijeme biti na jedan način nagrađeno, a ja sada imam osjećaj
da me nitko ne treba i da sam više manje ostavljen sam sebi.” Ili na drugom
mjestu: “Ovo neprestano putovanje, odlaženje i dolaženje, susreti i rastanci
već me podosta nerviraju, htio bih ozbiljnije raditi na svojoj knjizi, koju sam
već započeo… Za sve je to potreban sustavan rad, ustaljenost na jednom mjestu,
stanovita perspektiva. Meni sve to nedostaje. Živim od dana do dana, na kratke
rokove, budim se i ustajem uvijek s novom neizvjesnošću. U svemu tome nema ni
ponajmanje straha, tek nemogućnost dalekoročnog odredišta”. U ovim riječima kao
da se ogleda Bušićevo žaljenje, što nema boljih i mirnijih uvjeta, na osnovi
kojih bi, boljitku vlastitog naroda, mogao pripomoći i sustavnijim
intelektualnim radom i angažmanom.
Bušić je dugi niz godina
doprinosio političkom ujedinjavanju domoljubne hrvatske emigracije, koju je
nastojao uobličiti potrebama hrvatskih političkih ciljeva. Zalagao se za nacionalno
oslobođenje, u kome bi svatko odigrao svoju ulogu. Svjedoče tome i riječi: “Svi
imaju bezbroj isprika za svoju neaktivnost i za svoj jad. Činjenica je da sami
stvaramo tabue i strukture koje nas ograničavaju”. Također se zalagao i za
potpunu upotrebu svih nacionalnih hrvatskih potencijala, koji bi bili ostvareni
kroz potpunu afirmaciju svih osobnih, pojedinačnih potencijala, te koji bi bili
vezani uz svekoliki boljitak hrvatskog društva. Stoga su njegove društvene
analize konkretne, dobro promišljene i oblikovane. U njima se bazirao na
autentičnim povijesnim događajima i materijalima koji su kroz različite spise
službeno dokumentirani. Čak se i u njegovom znanstvenom radu iskazuje posebna
spisateljska darovitost koju je često koristio i na taj način popularizirao i
činio dostupnijima mnoge važne teme.
Čitavo javno djelovanje
Bruna Bušića bilo je u službi stvaranja samostalne Hrvatske. Zbog toga je
toliko radio na konceptu svekolikog ujedinjavanja čitavog hrvatskog nacionalnog
korpusa. To jedinstvo svoju je punino ostvarilo u Domovinskom ratu, ali
nacionalne političke elite odustale su od programa učvršćivanja tog
zajedništva. Dapače, pojedine političke elite sustavno su radile na podjelama u
hrvatskom društvu, koje su danas posebno vidljive i posebno teške. Stoga nije
čudno da je, u nacionalnoj političkoj stvarnosti, ostalo vrlo malo od
autentičnog političkog nauka Bruna Bušića. No, to nipošto ne umanjuje njegovu
veličinu i njegov značaj. Baš kao što zvijezde svijetle i razbijaju tamu noći,
tako isto svijetli i ime Bruna Bušića u nacionalnom kolektivnom sjećanju i
razbija mračnu sliku hrvatske sadašnjosti. Ponovo se nameće potreba za
uzdizanjem i preuzimanjem univerzalnih nacionalnih vrednota, među koje spada i
nauk Bruna Bušića, vezan uz jedinstvo, zajedništvo i slogu hrvatskog naroda.
Onih istih vrijednosti koje su danas toliko zanemarene i toliko uništene.