Bolest mu je oduzela puno toga, ali i donijela ono najvrijednije – nepokolebljivu snagu i borbenost. Stvorila karakter koji pomiče planine. Izgubljene bitke pretvori u slavlja, pobjedu života, a okupi oko sebe i neke posebne ljude. Pitanja zašto baš ja i zašto baš meni, nikad si nije postavljao jer čovjek se mora prilagoditi i živjeti najbolje što može.
Potpuno nesvjesna kako ga na travnjaku više neće vidjeti, publika je zviždala svom ljubimcu. Na megdanu Crvena Zvezda, a on u naponu snage. Prototip igrača u bijelom dresu – razarač u duelima, igrač u oba smjera, nezaustavljivi borac. U to vrijeme nitko nije želio vjerovati da je u 85. minuti sudac odsvirao kraj jedne epohe, kraj loptanja čovjeka za kojeg su govorili da će promijeniti svjetski nogomet.
Dječak iz malenih Zmijavaca po iskorak je stigao u veliki Split i poseban Hajduk, postao kapetan Majstora s mora i reprezentacije Jugoslavije, kao 26-godišnjak na stolu je imao i ponude najvećih klubova svijeta, ispunio snove i maštu, ali Ivanu Gudelju su se dogodile sekunde katastrofe.
– U jednoj sam sekundi sve izgubio. Bio je šok, događaj nezamisliv u sadašnjim pogledima… Ja sam mislio da ću uvijek igrati nogomet, tako i danas mladi ljudi misle da im nitko ništa ne može – veli Gudelj čija kob i danas intrigira ljubitelje nogometa.
Mitska utakmica s Dnjiprom…
Kako u bivšoj državi nije bilo dozvoljeno prijeći u inozemstvo prije 28. ljeta, tako je i bolešću propala bajoslovna ponuda iz španjolskog Real Madrida.
– Sedamdesetih i osamdesetih Hajduk je imao zlatnu generaciju, harao je Jugoslavijom. Ja sam isto napredovao, kroz juniorski staž pobrali smo brojna odlična, a onda i titule od prvaka Europe, najboljeg mladog igrača, najmlađeg kapetana u povijesti Jugoslavije pa do nagrade grada Splita i nagrade za životno djelo – sjeća se Ivan kojeg je, to treba reći, obilježio mitski susret Hajdukovaca protiv Dnjipra.
– Blato, nemoguć teren, danas, vjerujte mi, UEFA ne bi dozvolila da se utakmica odigra. Zašto je ona posebna? Mene veže blato, borba,… ta je utakmica čak i preslika moje životne borbe. Tražio sam čist dio dresa kako bi se obrisao, ali nisam ga uspio naći. Kao i drugi igrači. I to je ono što često znam reći, to je način na koji se igrači trebaju odnositi prema bijelog boji, način kako se odnositi prema klubu i ovim navijačima – govori ovaj slavni vezni igrač. Iako na toj poziciji mnogo njih ne postiže golove, Gudelj je zabijao. Imao je moć. Mogao je brzo doći u završnicu i mogao se još brže vratiti.
– U životu se sve namjesti, neki putevi… Pa uostalom, igrao sam u najboljem i najljepšem klubu. Zato sam i davao dvjesto posto od sebe…
“Livaja ne bi nigdje ovako igrao kao što igra u Hajduku!”
U tridesetim godinama života, naime, završio je Kineziološki fakultet, posvetio se radu s djecom, a u vrijeme Livaja i Kalinić manije, Ivan Gudelj jasnog je stava.
– Livaja ne bi nigdje ovako igrao kao što igra u Hajduku. Ovaj trener je napravio pravu stvar kad je Livaju gurnuo naprijed, i sad on ima jednu slobodu i kreaciju, jer je nepredvidiv. Njega nećeš vidjeti cijelu utakmicu, pa će onda zabiti gol. To su ti igrači koji odluče utakmicu. Stigao je i Kalinić i mogu reći da je momčad posložena dobro, ali uvijek govorim da određen prostor treba dati mladim igračima – kaže pa dodaje.
– Nisam protiv stranaca i dovođenja, ali sam protiv stranaca koji sjede na klupi. Naši klubovi su osuđeni na stvaranje igrača i zarađivanje na taj način – govori.
Spoj srca, duše i tijela…
Cijeloga života je posvećen obitelji, u kojoj je uvijek pronalazi mir, spokoj, potporu u najtežim trenucima. Kada je izgubio suprugu Mirjanu, radost su mu donijele dvije unučice.
– Svugdje sam ja bio, ali Split je nešto posebno. Ovdje ljudi žive Hajduk, nećemo se lagati. Odnos navijača i Hajduka, to je jedan psihološki fenomen, kao spoj srca, tijela i duše. Ne može se to drugačije objasniti. Moja unučica, jer je zet Torcidaš, koja ima dvije godine viče riječi poput Hajduka, nogometa, pobjede,… Što onda dalje govoriti.
Njegova životna priča, tako danas svjedoči, ima poruku. Za sve mlade, ali i za njihove roditelje, za sve one koji pate.
– Nema situacije, ma koliko bila teška, da je čovjek ne može pobijediti.
Prkositi predrasudama i svemu onome što bolest donese. Osamljenosti i nemoći, a živjeti život u punom gasu. To je ono zbog čega ćemo u Ivanu vidjeti borca, heroja koji je pobijedio sve crne prognoze i čovjeka koji može svima biti primjer. Pravo nadahnuće.