Veliki redovi i gužve pred blagajnom, rasprodana dvorana Ribnjak, u stolicama profesori i studenti, staro i mlado. Više Omišana nego gostiju. Navijački pakao. Tribine u komi. Franko dominira. Brani nemoguće. I Mladen Delić bi, da je živ, ponovno skriknija onu povijesnu. Dvorana vrije. Olmissum vodi, ubacio je Gotovac. Ni minutu kasnije evo i Šuljića na kontra strani. Sat otkucava. Jedan prema jedan. Suci drću. I onda počinje najduža omiška sekunda svih vrimena. Sirena. Ne čuje se pištaljka. Ćaća leti u ariju…
Vrijeme se ne može vratiti, nije nitko pa neće ni on, ali se sa sjetom osvrće na ono što je prošlo i teško će priznati, ali potiho žali što je patike u ranoj mladosti zamijenio trenerskim špic postolama. Iako je na malonogometnom parketu kao riba u vodi, Marin Mandić barem nakratko je postao, ni manje ni više, nego model. Uzeo je loptu u ruke i spremno pozirao za naslovnicu inspirativne i nadahnjujuće priče koja je poprimila razmjer povijesne.
Podrijetlom Bračanin, s majčine strane, poznatu je otočnu škrtost pretočio na semafore u dvoranama jer rijetko je kada dijelio bodove protivničkim ekipama. Zanimljiva životna slova počinjemo od početka…
– Bio sam infišan u futsal jer živim na Siromašnoj, od dvorane sam doslovno pet minuta hoda. Bio sam kapetan u kadetskom i juniorskom uzrastu Split Tommyja, ali u prvoj godini seniora, kada sam nastupao za MNK Hajduk, ozlijedio sam leđa, a onda me dotukla i mononukleoza. U periodu kada sam trebao skupiti puno utakmica i treninga sam ispao iz cijele priče – veli Marin koji je jedan od glavnih autora jedinstvene AFCU priče sveučilišnog kluba koji je formalno osnovan još 2008. godine, ali svoj hod pod zvijezdama doživio je tek u ljetima iza nas.
Pristup, ljubav, broj sati provedenih na treninzima…
– Dugo se raspravljalo o tome da Sveučilišna reprezentacija bude bogatija za klub koji će se nekad natjecati u najvećem razredu futsala u Hrvata i onda je to tako i krenulo – ekipa se prijavila za županijsku, neformalno treću ligu. I onda smo samo rasli.
I to sve zbog ovog malog čovjeka koji je svojim radom i lavovskom upornošću postao velik u našem svemiru, postao primjer mladim ljudima koji su razvijali fakultetsku karijeru s jedne i malonogometnu s druge strane medalje.
– Kad se osvrnem iza sebe je nekih 140-tak utakmica, četiri trofeja, tko zna koliko puta napunjene Gripe… Jedno neopisivo iskustvo. Počeli smo s nule, put je bio sadržajan – od treće do druge malonogometne lige, epske druge lige. Ondje su bili klubovi poput Olmissuma, Split Tommyja, i nju smo u konačnici osvojili.
Uspjeh smo zabilježili i u prvoj ligi, nesretno smo ispali u četvrtfinalu doigravanja za prvaka na penale protiv Vrgorca. I dogodine smo imali sličan ishod s Dinamom tako da, treba kazati, bilo je to jedno lijepo razdoblje s puno jakih i velikih utakmica, mali klub koji je poprimio konture profesionalne zajednice – pristup, ljubav, broj sati provedenih na treninzima – sjetan je ovaj 27-godišnjak.
U Splitu su termini i lige… kult i đir življenja
I već je poznato kako sport nije samo natjecanje, već pobjeda ljudskog duha. Pobjedu, svoja sportska ostvarenja i životne ciljeve Marin je dosegnuo prije nekoliko tjedana kada je dobio poziv na Arapski poluotok gdje će biti pomoćnik izborniku ženske reprezentacije Saudijske Arabije Mati Stankoviću.
– Ostao sam zatečen, nisam znao o čemu se radi, samo mi je zazvonio telefon i sve ostalo je povijest. I dalje ne vjerujem kako se ovo meni događa…
Jednostavan, otvoren, pristupačan, ali u isto vrijeme i profesionalac. Čak je, kažu njegovi prijatelji, naučio montirati i snimke kako bi radio video-analize. Ćaća…
– Pa to Ćaća je… (šutnja). Ne znam… Nastalo je iz neke klasične zafrkancije splitskog đira. Kad to sad pročitam, to mi je toliko smiješno. Spontano u tih šest sezona je bilo previše svega jer redom su tu prošli igrači koji su godinama bili stariji i mlađi od mene tako da je to bio kupus, ali u pozitivnom smislu. Valjda zato Ćaća.
I to sve u gradu koji je zatučen masovnim turizmom i infišan u mali balun.
– Ovaj grad i ovaj sport je na ovoliku količinu stanovnika i registriranih malonogometaša je suludo. Svi infišani u termine, lige, … i toga se ne može nabrojati. To je kult i đir življenja. Iz tog đira sam ja evoluira do ove današnje razine.