Gekić u Kaštilcu – predugo, ali u velikom stilu

Kada svira Kemal Gekić nema ravnodušnih, ogorčene je teško zbrojiti, a zadovoljni odlaze tiho, gotovo utučeno u noć koja je već uzela dobar dio sna… Sve se to zbilo na piano recitalu 17. srpnja 2014. u Meštrovićevom Kaštilcu, tamo gdje dorski stupovi zatvaraju mirisni put oleandra koji se lagano njišu na dodir božanske Mozartove glazbe… 

Sve je udešeno za pravu glazbenu poslasticu jednog majstora kojim ničim ne pripada članstvu ancien régimea, već je duhom onaj koji pali vatre, istraživač koji  malo haje za tradiciju a sve pretvara u provokaciju, dramatske uzlete, dijabolične lamentacije. Ono što je  zamjetno nakon prvog slušanja jest da je Gekićev pristup strogo individualan, da je njegova tehnika izuzetna, čitanje glazbenih partitura ispravno i bez uskih horizonata. Često se ovo “tehnički” čita kao “mehanički” i podrazumijeva ispraznost i nedovoljno promišljen pristup djelu, ali u Gekićevoj interpretaciji tehnička dotjeranost podrazumijeva sposobnost da se ostvare umjetničke vizije, bili one duhovne ili tjelesne. Razumije se, različiti ljudi drugačije doživljavaju skladbe koje slušaju moguće prvi put  temeljem iskustava koja nisu ista. Slavna J. Nadia Boulanger znala je pijanistima koji nikako nisu stizali njezinu vještinu kazati da je “tehnika jedna mala stvar, ali bez nje…nema ničega”. Oni koji žele održati lucidnost kreativnog procesa susreću se i s pitanjem kako u vremenu lake kupnje bilo koje snimljene skladbe sačuvati svojevrsni misterij, nepatvorenu vrijednost i intrigantnost “live” izvedbe? Drugim riječima, kako sačuvati i održati budnim slušateljevu znatiželju i uzbuđenje a da to ne bude  očajničko pokazivanje samoga sebe, već zauzetost širokim poljem glazbe koje jest čuđenje i misterij? 

Uvijek blizu Lisztu

U vrelini noći naše “nježne godine” Gekić je stavio na veliku kušnju kada je za početak izabrao ništa manje od Beethovenove Pete simfonije u C molu, Op.67, u izuzetnoj Lisztovoj preradbi za glasovir. Samo genijalni pijanist i skladatelj takve erudicije mogao je kreirati verziju koja će “najvažnijem djelu toga vremena” podariti bogatu kompleksnost novog zvuka, fantaziju koja je nadomještala gustoću ugođaja pojedinačnih instrumenata, tisuću boja i sjena koje nam pružaju stalno nova zadovoljstva. Nije li to Lisztov pljesak odobrenja  u vrtoglavim vremenima velikom Beethovenu, respekt prema njegovom djelu kao svojevrsni intelektni intimizam koji ga nikada neće napustiti.

Gekiću je, čini se, bilo više stalo do toga da prvim hrvatskim izvođenjem ove skladbe realizira zamišljenu ideju i potvrdi širinu glazbenog horizonta upravljenog zainteresiranim slušateljima, nego li da sugestivnom motorikom podcrta baš svaku glazbenu ideju zasićene partiture. Lisztova Fantazija na dvije teme iz Mozartova Figarova pira i Don Giovannija mala su remek djela i dokaz strasti koju je veliki pijanista imao prema operi i njezinim piano transkripcijama. Čisto i nadahnuto gotovo eterično dolete do nas nezaboravne Figarove vragolije “Non piu andrai…” ili Kerubinov “Voi che sapete…”. Cijele te čarolije ne bi bilo da Busoni nije rekonstruirao izgubljene Listove zabilješke i da Gekić nije dodao svoj smisao za zvučnost i uzbudljivost, bravuroznost cijelog projekta. 

Egzotika ruske škole

Drugi dio koncerta u znaku je lirski profilirane senzualnosti, nekih skrivenih ganuća i tuge koji se neobuzdano emotivno smjenjuju u djelu Sergeja Rahmanjinova. Riječ je o manjim skladbama za glasovir koje je prvi izvodio sam skladatelj a koje su mahom nastale prije njegovog emigriranja iz Rusije 1917. Virtuozno skladani preludiji i etide odlikuju se strašću i živom ritmičkom linijom koja širi granice slikovitih  studija novom kreativnošću, dramatskim sadržajima i potrebom da se promjenjivim izborom privlači pozornost slušatelja. Gekić nam je ponudio slavnu Elegiju Op.3, br.1 (1892.), Preludije, Op.23 (br.6 i 7) iz 1901.i 1903., Etude tableaux, Op.33 (br.2 i 6), Op.39 (3, 8 i 9) iz 1917. Sasvim profinjenim smislom za zvukovno nijansiranje, Gekić je demonstrirao iznimne kvalitete vrhunskog pijanizma, u punoj koncentraciji umješno je baratao tonskim modulacijama, njegove su interpretacije svake pojedine skladbe bile promišljene, ispunjene psihološkim sadržajima podjednako spiritualne koliko i ekspresivne, dramatski eruptivne u letu fantazije koliko utišane do gotovo bolnog odustajanja. Ako je mjestimično i mogla čuti sklonost bržem sviranju (što nije ništa neobično u live izvedbama,pr.Berezovski) onda bi brzo uslijedilo balans tempa i snagom superiorna koncentracija.

Cilj je Gekićeve interpretacije senzibilnost, snaga, plemenito odnjegovan ton i konačno oživljavanje glazbe čija se izražajnost pretvara u sugestivan dokument ljudske patnje.Od melankolične i neiscrpne u umjetničkoj nadmoći do krajnjeg kolapsa Elegije Op.3 u kojoj suosjeća s neprežaljenim gubitkom Čajkovskog, ali s ruksakom beskrajnih ruskih pejzaža koji mirišu na stepe i tundre, ljubičaste planine, da tamo gdje, kako bi kazao Turgenjev, ima osmjeha koji su gori od suza. Prevladava mišljenje da se preludiji ono najbolje što je Rahmanjinov skladao za glasovir, štoviše vrhunac romantičnog pravca  koji se definitivno oprašta od stega normativizma i staje na stranu nesretnih i neshvaćenih individua.

Ne slučajno mladi skladatelj tu se iskazao kao majstor harmonije, tona, liričnosti, virtuoznosti… Dok je Preludij u Es-duru Op.23,br.6 zanosno nježan i ispunjen nekom skrivenom radošću zbog rođenja prve kćerke, Preludij u C-molu, br.7 vraća se Bachovim sekvencama radi jednog tragično-herojskog sukoba. U kratkim Etudes-tableaux, glazbenim slikama i sjećanjima, podijeljenim u opus 33 i 39 (nastalim između 1914. i 1917.), Rahmanjinov želi unaprijediti tehnički aspekt piano izvedbi i postići male tonske poeme premda nije uspio poput Chopina da upravo iz tehničkih izvedbi dođe do umjetnosti. Tako u Op.33, br.2 Rahmanjinov dodiruje neobičan centralno-azijski sentiment, a u br.6 slika zamrzle pejzaže Sibira; u Op.39, br.3 varijacija je na temu zvona, u br.8 je pentatonička fantazija koja asocira na daleki istok i konačno u br.9 je najdramatičniji pobjednički i harmonijski bujan orijentalni marš.

Gekić je pokazao da ima snage udovolji svim glazbenim zahtjevima ovog delikatnog glazbenog zadatka, ne gubi glavnu misao i zadržava kontrolu nad dinamikom i svim nivoima glazbene aktivnosti, oslanjajući se na razvijenu poetsku senzibilnost. Slušajući njegovu interpretaciju osjećamo da se ne udaljavamo od osnovnih intencija Rahmanjinova i njegove umjetničke osobnosti, a ona je u vrijeme nastajanja etida naslućivala svu tragiku vremena i crne stvarnosti koja je dolazila. Ivanjska noć na golom brdu, djelo je mladog i neshvaćenog Modesta Musorgskog koji je opsjednut životom naroda i kolektivnim duhom svoje nacije, melodijama koje izrastaju iz intonacije narodnog govora. Ova je glazbena slika (simfonijska poema) o vješticama zgotovljena 1867. ali nije nikad izvedena, već je vrsni znalac Rimski Korsakov naknadno napravio svoju verziju koja je skromnija od originala. Da bi spasio barem dio partiture Musorgski je dijelove Ivanjske noći ubacio u operu-balet “Mlada” i operu “Soročinski sajam” (1880.), koja raspjevano dočarava zbivanja u Gogoljevoj noveli. Gekićeva transkripcija za glasovir oslonjena je na posljednju verziju skladatelja namijenjenu nedovršenoj operi što je sjajno iskoristio da zaroni u bogato glazbeno tkivo živopisnog pejzaža i scene pune boja, pjesma i folklornih elemenata, ali i demonske orgije koje u podzemlju vodi sam Sotona. Za kraj je ostavljena bravurozna orijentalna fantazija Islamej Op.18 Milija Balakirieva nastala nakon njegove posjete Kavkazu i susreta s jednim čerkeskim princem koji mu je svirao na instrumentu sličnom citri plesnu melodiju iznimne ljepote. Druga tema koju je Balakiriev obradio za glasovir je poznata tatarska melodija koju mu je prenio jedan armenski glumac u Moskvi. (Zanimljivo je da je S.M. Ljapunov, ruski pijanist i skladatelj, orkestrirao klavirsku fantaziju Islamej svog prijatelja Balakirieva.) Sve je stalo u osam minuta glazbe koliko nježne toliko i paklena tempa, ritmički pregnantnih epizoda, suprotstavljenih kavkaskih napjeva i nježnih tatarskih pjesama. Gekićev srčani glazbeni poseg bio je okupan punim sjajem. 

Kao kontrapunkt Lecuona

Dodaci koje je pijanista odabrao posebna su mjesta za ranjive duše. Gekić pronalazi sličnost između popularnog latinoameričkog glazbenog sloga, koji nema jedinstveni glazbeni stil, i dalmatinskih napjeva i šlagera  pa i u popularnim varijantama (Runjić). Slavni kubanski pijanist i skladatelj Ernesto Lecuona, poznat po stotinama popularnih skladbi ali i simfonijskih formi, rado je slušan širom svijeta a Gegić je izdvojio Danza Negra, Preludio en la noche i jedinstvenu La Comparsa iz 1912. Ako se  tome na samom kraju doda Runjićev Galeb sve je “ritmico y sensual/ come el amor”.

Klavirski recital Kemala Gekića nije bio nimalo lak zadatak. Program je bio preobiman i zahtijevao je dodatnu pozornost posjetilaca što i nije bilo lako u sparnoj večeri u kojoj “teži” glazbeni sadržaj gubi pravi smisao. Glazbenici ponekad daju sebe ili preuzimaju na sebe velike terete nadajući se da će njihovi kreativni impulsi naći put do slušatelja koji će prepoznati istinske i emotivne interpretacije. Povjerenje pretpostavlja da će svi otvarati prostore jedan drugome i sudjelovati u novim saznanjima, kao što i Gekić odavno nastoji da  nam približi nova i manje poznata djela. Malo je umjetnika koji umiju svoju tehniku upotrebiti za tako uzbudljiva, vrtoglava  i smjela putovanja kao on, znajući da bravuroznosti nema bez spartanske samodiscipline pa i onda kada je glasovir neprikladan ili ostavljen na suncu da čeka noćnog Gasparda.