Iako stoljećima vezana uz slikoviti gradić Sinj u srcu Cetinske krajine, znamenita viteška manifestacija novo je, privremeno stanište, pronašla u očaravajućem okruženju Badena. Povijest i tradicija preselili su preko granica, zapravo u krajolik sličan onom drevnom sinjskom – ogrnut raskošom zelenih brežuljaka i zračeći posebnom energijom. Tamo gdje se austrijska elegancija susreće s dalmatinskom strašću, rađa se novo poglavlje povijesti.
Dok koraci alkara utabaju pijesak kasačkog hipodroma, u zraku lebdi miris tajanstvenih priča i zanata koje su se prenosile generacijama. Iz Cetinske je krajine donijeta tradicija – od lončarstva, lula, obuće i odjeće do domaćeg pršuta i lađa u kojima su se životinje prevozile preko rijeke Cetine.
– Došli smo ovdje u Baden zapivati dvi, tri rere. Rera je bilo, inače, pučko pivanje za koju je potreban dobar glas i usmena predaja riči koje se pivaju. A sve te riči nama su govorili stari i mi smo pamtili – govori tako Petar Bilandžić Baja, jedan od onih koji glasom očaravaju sve posjetitelje hipodroma. Stari napjevi vratili su običaje, izmamili osmijeh, ali i suzu jer uz običaje vratili su i sjećanje na one kojih više nema, na najmilije od kojih su potekli, na sve koji tu večer nisu bili s njima. A u Cetinskom kraju su se od davnina plesala kola, gledali su se kako kažu, u ovom kraju, momci i cure, družilo se, reralo, razgovaralo.
I peklo uštipke. Nekad sirotinjska hrana, kako su je nazivali, danas poslastica za širu masu. U svim prigodama, bilo slavlja ili tužnog okupljanja, posebnih prigoda ili svakodnevnih druženja. Edo Crljen neumoran je bio i u Badenu.
– Sve je krenulo spontano, od Domovinskog rata u kojemu smo bilo desetak dana bez hrane i našlo se neko brašno i jedna baka koja je tada na terenu pripremala uštipke – kaže Crljen. Tajna uštipka je u domaćem brašnu od pšenice mrkulje.
– Ma, znate šta. Ja se ne vraćam više u Sinj jer mi je ovdje lipo. Imam svoju kućicu od 6 kvadrata i dosta mi je – smije se dok okreće uštipke. A okreće se i ručno kolo na kojem od posebne glinene smjese Ivan Knezović radi bakre. I do detalja zanat objašnjava znatiželjnicima.
A malo dalje, na pozornici koja je puna od ranih poslijepodnevnih sati, širi se zvuk tamburica umjetničkih društava iz svih dijelova Hrvatske i svijeta, zapravo susjednih zemalja. Tu će, nek prođe koji sat, alkari odjeveni u svoje raskošne nošnje zablistati poput zvijezda na tamnom nebu. U njihovim očima vatra predaka, a pokreti ruku kriju tajne drevnih ratnika.
Grandioznost na djelu vidjeti je Marin Burić iz Beča stigao sa suprugom i sinom.
– Doznali smo da je Alka u Beču, mimohod ispred dvorca, ali kako sutra ne možemo ići, odlučili smo doći danas u Baden. Supruga i ja smo Zagrepčani, ali od 2015. godine živimo zajedno u Beču. Ona je došla poslom. Moja obitelj živi u Austriji već 30 godina. Alku bi ovdje trebalo češće priređivati. Dobra je lokacija, lijepo okupljanje – rekao nam je Burić.
Rodom iz Tomislavgrada, a godinama u Beču je i Marija Ivanović.
– Sretni smo što Alka ovaj put gostuje u Badenu. Ovakvi događaji nam puno znače, i vuku nas da se vratimo u Hrvatsku. Poznajemo i povijest alke, i naše drage Gospe koja je pomogla našim alkarima pri obrani od Turaka u davnoj povijesti. Gospa je sve održala sa našim narodom hrvatskim do današnjega dana – veli Ivanović i govori kako joj je u Sinj majka često hodočastila pješice iz Tomislavgrada, a Bosna i Hercegovina zemlja je podrijetla njezina supruga.
– Rođena sam Slavonka, rođena u Osijeku, a podrijetlo je hercegovačko i dalmatinsko. Ovaj događaj je za nas nešto predivno, obzirom da živimo na desetak minuta udaljenosti, osjećaj je kao da je u našem dvorištu – dodaje.
Ivan Paleško s više desetljeća je staža života u Austriji, a inače je iz Rude kod Otoka, na cetinsku je manifestaciju poveo šokca iz Vinkovaca Tomislava Ferića.
– Ne znam što bih vam rekao nego da će Austrijanci podivljati od ovog svega. Kad vide sve ovo, nećemo ih moći otjerati iz Hrvatske – veli Ferić. A na put iz Hrvatske prema Austriji samo su ovih dana potegnule na stotine Cetinjana.