‘Alkarski momci su naočiti, stasiti, kršni i plećati ljudi. Oni su pravi predstavnici dinarsko–cetinskih gorštaka’, baš tako glasi definicija pješačke čete koja ponosno, u alkarskoj povorci, budi dio povijesti i vraća svakodnevnicu od prije više od tristo godina. Mnogo je zanimljivosti koje su vezane uz viteško natjecanje u Sinju, ali slova ove priče idu prema detalju kojeg godine polako gase.
Brkovi su nekada simbolizirali
snagu i hrabrost, nosili su ih gotovo svi, a ovogodišnja četa alkarskih momaka ima tek
pet pripadnika s brkovima.
Najočitiji brkajlija na sredini Alkarskog trkališta već 37 godina namješta alkarsku metu i brine o tome da svi alkari kopljanici imaju jednake uvjete za pobjedu.
– Alka je ove godine u posebnim uvjetima, pazi se na svaki detalj i nadam se da će sve biti dobro. Neće biti puno Trkalište, kao i prošlih godina, ali s jednakim žarom ću sve to doživjeti i radovati se svakom pogotku, posebice onom ‘u sridu’, kazao nam je
Josip Joko Runje, namještač alke. Još 1984. godine bio je pomoćnik
Mirku Jagnjiću, a onda je preuzeo dužnost namještača gdje mu je pomogao kum
Dušan Romac. U 37 godina brk je bio neizostavan.
Svojevremeno je i Splićanin Ante Tomić napisao priču za komediju ‘Što je muškarac bez brkova?‘, a slična sintagma lako se upotrijebi i u viteškom natjecanju u Sinju. Prije pet godina, kada se slavila tristota obljetnica oslobođenja Sinja od turske najezde, gotovo i nisi mogao vidjeti alkara kopljanika i alkarskog momka bez brkova. Danas su stvari drugačije. Dražen Šušnjara, Šimun Cvrlje, Ivica Držak i Ivan Vitić tek su četvorica s brkovima, uz Joku Runju.
– Kada sam 1972. godine išao u bivšu vojsku onda sam ostavio brkove. Od tada ih više ne brijem. U zemane su skoro svi alkari i momci imali brkove. Dobro bi bilo da ih imamo više i u ovogodišnjem sastavu, govori nam Runje.
Njegovi brkovi vežu jednu posebnu priču.
– Kada televizijske kamere mene snimaju, ja onda popravim brkove, ali to ima jednu veću vrijednost. Popravljanje brkova je pozdrav mojim prijateljima u Zagrebu, Splitu, Vukovaru, Poreču. Oni to prepoznaju, pa me odmah kad sve završi zovu i zahvaljuju na pozdravima, prepričava nam namještač alke kojemu se prije nekoliko godina ostvario i san. Pomoćnik mu je postao
sin Mišo. I bilo je mnogo slučajeva da su odnosi u Alci obiteljski. Jedan od aktualnih su braća Petar i Lovrin Tomašević, a Marići su imali u natjecanju oca i sina.
Ispod radara prođe kako je odgovorna dužnost i, doslovce, u rukama Miše. On brine o tome da je meta namještena na 332 centimetra od zemlje. Ručno spušta i diže konop koji je od Biljega, početka Trkališta, udaljen 160 metara.
Ipak, vratimo se na ono bitno u ovoj priči. Za brkove svakako treba pohvaliti mladog Ivana Vitića, 22-godišnjeg studenta međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Vitić je pravi pokazatelj kako mladi nose viteštvo i junaštvo pradjedova.
– Brkove san pustio i za tristotu Alku kad sam imao 17 godina. Sad kad sam alkarski momak osjećam se pozvanim da ostavim brkove. Alku živim od kad sam se rodio i živim je svaki dan cijelu godinu. Kao dijete se sjećam starih momaka poput Paška Labrovića i njegovih brkova. Oni su uvijek motivacija. Brkovi su simbol muškosti, poštenja i iskrenosti, kaže nam Vitić.
– Asocijacija brkova na junaštvo ostala je i do danas prisutna, makar u kolektivnoj svijesti, dodaje Ivan Vitić.
Nije uzalud ni domaći pisac Stipan Banović jednom prilikom napisao – U našoj narodnoj epici brci su simbol junaštva, pače njegovo mjerilo, pa veći junak ima i veće brčine.
