Fra Marinko Vukman: “Komu se drugome obratiti kada smo u duhovnim nevoljama doli Gospi jer Ona je naša zagovornica i zaštitnica”

Ljudi i u odrasloj dobi slijepo slijede ponašanje drugih, postavljajući pri pomisli na neku promjenu svog ponašanja uvijek isto pitanje – A što će reći drugi?  Isto se, sigurno, pitao dio časnika i vojnika u Sinju koji se usprotivio vratiti sliku Majke od milosti s Tvrđave u obnovljenu crkvu u Sinju. Oni su bili uvjereni da im je Gospa darovala pobjedu nad ljutim turskim neprijateljem 1715. godine.

Fratri su htjeli mili lik Bogorodice vratiti u njezinu Crkvu iz koje je odnesena prije turske opsade grada i bila postavljena na oltar u crkvici svetog Mihovila na tvrđavi, netom nakon spaljivanja crkve u Varošu koja je obnovljena 1721. godine.

Povijesno je to svjedočanstvo fra Petra Filipovića koji je te događaje, o kojima se rijetko kada piše u novinskim redcima, doživio kao đakon. Nasljednicima je ostavio svoje svjedočanstvo u rukopisu koji se čuva u Samostanskom arhivu u Sinju.

Istina koja se zbila prije više od tri stoljeća, a koje se iz dana u dan u Sinju iznova štuje, već je puno puta ispričana – malobrojni su branitelji nekoliko dana odolijevali turskoj višestrukoj i nadmoćnijoj vojsci, ali u osvit blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije dogodilo se čudo. Turci su pripovijedali kako su u noći vidjeli gospođu u bijeloj haljini kako hoda zidinama grada.

Majka je ime za svu patnju koju proživljavamo, majka je ima za nadu jer sadrži snagu ljubavi. Majka je simbol svetosti života, ona koja rađa novi ljudski život. Baš tako i u kolovozu, oči vjernika i hodočasnika uprte su u svetu sliku, sva srca za Mariju kucaju, sva usta mole i vapiju.

Mi kažemo da je Gospa majka, a majka brižno čuva i čeka svoju djecu.

– Hrvati su oduvijek štovali Blaženu Djevicu Mariju, i u teškim vremenima molili joj se za pomoć. Brojna svetišta diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ma gdje god Hrvati žive posvećeni su u čast Kraljice Hrvata. Ljubav i zahvalnost prema Majci na poseban je način zablistala u Sinju. Ljubav i povezanost Isusove i naše majke i vjerničkog puka vidimo iz godine u godinu kroz svo to nepregledno mnoštvo hodočasnika koji danima pohode naše Svetište. Dolaze kleknuti, sklopiti ruke, uputiti molitve i zahvale, zapaliti svijeću pred Njezinim likom i otvoriti srce Njezinoj milosti – riječi su to fra Marinka Vukmana koji je nakon četiri desetljeća rada i službe van domovine prije koji tjedan postao upravitelj Gospina Svetišta u Sinju, novi gvardijan. Fra Marinko je rodom iz Hrvaca, najmlađe od šestero djece oca Jakova i majke Ane, a uz Marinka redovnički je život izabrala i njegova sestra Marica – sestra Amabilis.

– Baka Manda odigrala je možda i presudnu ulogu u mom vjerskom životu jer me je odgajala u tim pogledima, baka je kao i tolike bake ranije, a i brojne u današnje vrijeme, svojim unucima bila divan primjer kršćanskog života. Kad je došao fra Karlo Krolo na službu u Hrvace, odmah je pozvao i uključio mnogo djece, a ja sam se odazvao da budem ministrant – govori fra Marinko.

I to ministriranje, vjeronauk i mise stavljale su pečat na život čovjeka kojeg su zbog njegove energičnosti, radišnosti i tolike ljubavi prema domovini čak nazvali i letećim fratrom.

– Sigurno je bilo trenutaka i kada sam stao i pitao se mogu li uopće odgovoriti tom Božjem pozivu, ali uspješno se to rješavalo.

Trebao je biti mezimac, kao najmlađe dijete, ali nisu Marinka obišle svakodnevni zadatci vremena u kojem je živio. Trebalo je, s ponosom govori, i čuvati blago, i pomagati na njivi, a biti i uspješan u školskim klupama. Da su u to vrijeme postojale rektorove nagrade, fra Marinko bi osvojio onu za najboljeg studenta jer je na filozofsko-teološkom studiju u Makarskoj s fra Josipom Šimićem imao prosjek ocjena 9,6 – od mogućih 10,0.

Prve je dane službe proveo u Runovićima i Zmijavcima

Za đakona je zaređen 2. srpnja 1978. godine u crkvi Gospe Sinjske, a svećeničko ređenje imao je 1. srpnja 1979. godine u crkvi sv. Luke u Otoku. Mladu misu služio je samo tjedan dana kasnije u svojim rodnim Hrvacama. Prve je dane službe proveo u Runovićima i Zmijavcima.

– Prva župa ostavila mi je ogroman trag. Kako se kaže u pjesmi da prva ljubav zaborava nema, tako ni kod nas svećenika prva župa zaborava nema. Bio sam u toj živoj župi, župi koja na poseban način voli i cijeni svećenike, pogotovo u radu s mladim ljudima. Dočekali su me izvrsno, nisam mogao zamisliti bolji početak svećeničkog života. Dvaput sam išao do Sinja s njima, a na hodočašće mladih smo išli u Široki Brijeg. Zadnja je to bila subota u sedmom mjesecu, sjećam se kao danas, i meni se to dopalo pa sam mladima ponudio da odemo. Računao sam da je maksimalno da ih se odazove pedesetak, i ja bi s tim bio sretan, a na kraju nas je išlo 220. Pješačili smo preko Drinovaca, Gruda, Ledinaca do Širokog. Jedan od najljepših je to bio doživljaja u mom svećeništvu – kazuje sinjski gvardijan koji je 1981. godine poslan na pastoralni rad među hrvatske iseljenike u Stuttgart.

– Godinama su ondje djelovali franjevci, časne sestre franjevke, cijeli uigrani tim tako da mi se bilo lako uklopiti i uključiti u taj život. Jest da je to strana zemlja, ali bila je to velika župa, moja misija, imao sam tu sreću da sam za župnika imao fra Pavla Žmiru s kojim sam zajednički radio mnogo toga. Narod svoje svećenike vani poštuje i cijeni, a posebno u olovna i teška vremena kakva su tada bila, vremena komunizma u kojima je Crkva bila jedini oslonac tim ljudima.

Misija i u Sindelfingenu, Kelkheimu i Münchenu…

Tada mlad čovjek, kao i svaki mladić, bio je prepun je želje za izazovom – nije stoga to bio teret nego novo iskustvo. Bio je po misija i u Sindelfingenu, Kelkheimu i Münchenu, ali s posebnim se žarom prisjeća vremena kada se stvarala Republika Hrvatska. Tada se, ali i u godinama ranije, s brojnim hrvatskim iseljenicima angažirao na prikupljanju i dopremanju humanitarne pomoći. Skupljali su prije i za obnovu katedrala, crkva, kao i drugih ustanova u domovini.

Nekoliko tjedana pred blagdan Velike Gospe u Sinju stigao je u to pitomo mjesto.

– Bilo je pomiješanih osjećaja, razgovarali su sa mnom jesam li spreman i raspoložen i bilo je zbilja borba hoću li moći odgovoriti tom zadatku i odgovornosti, ali su me uvjeravali da ću uspjeti. Uz pomoć Gospe, fratara i ljudi koji vole ovu crkvu i Majku od milosti odlučio sam prihvatiti tu zamisao i postati gvardijanom. Nemam vremena razmišljati kako mi je, trebalo je upasti u žrvanj, prihvatiti brojne izazove i zbilja se svi mi trudimo. Maksimalno – odgovara fra Marinko na pitanje kako se snašao u proteklom razdoblju.

– Svake godine me zadivljuje kada tisuće mladih hodočasti, to je nešto veličanstveno. Pratio sam kroz četrdesetak godina njihov dolazak jer bi najviše puta bio u Sinju za ove dane, tako da je ta rijeka mladih nešto neopisivo. Njihova molitva, vjera i pobožnost. Komu se drugome obratiti kada smo u duhovnim nevoljama doli Gospi jer Ona je naša zagovornica i zaštitnica – govori pa zaključuje

– Korona nas je uzdrmala i pogodila, svi smo do jednog osjetili kako smo krhki i slabi, i da ovdje na zemlji nemamo čvrst oslonac već da trebamo tražiti više, trebamo tražiti Boga i Djevicu Mariju. Nađemo se često puta u tunelu i mraku, ali kad imamo zvijezdu, onda znamo gdje nam je ići i komu se trebamo obraćati. Trebamo se obraćati našoj Majci koja, kako i slika u Sinju prikazuje, na svoju djecu gleda tako blago.