Pogled s pozornice Trpimira Jurkića: Čežnja za licem

Prije
nekoliko godina u jednoj od svojih korizmenih propovjedi, pokojni fra
Špiro Marasović izrekao je ovu rečenicu:

“Krist
nije došao donijeti nam bolji život, nego vječni život”!

Ta
rečenica nagnala me je tada na ovu Uskrsnu čestitku prijateljima,
dragim ljudima….

Gospodine,

razarajuća
jednostavnost ove rečenice, koja odzvanja mojom korizmom, razotkriva
moju vjeru, čiju golotinju grijem na plamenu nade u onostrano, ali
čije obitavalište gradim na onom prvom dijelu rečenice. Prostor
moga doma je u boljem životu!

Gospodine,
ti mi rušiš dom!

Tom
rečenicom pozivaš me da prijeđem prag svog boljeg života i krenem
u potragu za svojim pravim mjestom, svojim pravim licem… A kamo?

Strah
me tog iskoraka i te rečenice.

Zašto
ne bi moglo i jedno i drugo?

Ja
volim vjerovati u vječnost, ali Ti mi kažeš da mjeru svoje vjere
mjerim spoznajom da mi za tu vječnost bolji život ne znači baš
ništa.

Gospodine,
opet ti kažem, rušiš mi dom!!!

A
Ti uzvraćaš:

Gdje
god da na ovoj zemlji glavu nasloniš, u sjeni križa usnut ćeš.

Gdje
god da na ovu zemlju nogom stupiš, pod križem hodat ćeš.

A
ispod križa je dovoljno mjesta za svačiju stopu.

Gdje
je moje mjesto? Gdje da smjestim sebe i svoj život? Koje je moje
mjesto pod križem? Uz koga da stanem i utisnem svoj trag?

Mnogi
su pod njim i uokolo njega. Lica znana i ne znana.

Gdje
sam ja? Koje je moje lice? Gdje mi je dom?

Majka
Marija i druga Marija, uz njih najdraži učenik.

Lijevo
i desno razbojnici sa svojim krivnjama, ispod vojnici sa svojim
kopljima, pa farizeji i svećenici sa svojom pravednošću…

Jesam
li tu? Ne znam, ne vidim se…

Uzavrelo
mnoštvo onih što vole besplatne spektakle i uzvikivanje skriveno u
šumi glasova.

Pilat
koji okom ne dohvaća križ, ali čuje svoju naredbu koju izvikuje
narod.

Šimun
Cirenac zamišljen, gleda ožiljak na svom ramenu što mu ga je
urezao tuđi križ.

Gdje
li sam gospodine? Tražim se, siguran da moram biti tu…

Veronika,
zagledana u uspomenu sa kojom ne zna što će…

Baraba,
sa smiješkom slobode na usnama koju mu je darovala tuđa smrt…

Tu
je i Petar, skriven i sam , u očajničkoj borbi. Gledati Učitelja
ili potražiti onog pijetla koji mu je istinu zakukurijekao ravno u
lice…?

U
pustari, daleko od svega jedna omča zategnuta i tijelo što se
njiše…

Tražim
svoje lice, Gospodine, i gdje god pogledam vidim ga…

****

Četiri
godine nakon te rečenice, na ovu cvjetnu nedjelju, mediji su na
Papinom ozbiljnom licu čitali umor, a njegovu propovijed su nazvali “dramatičnom homilijom”. I zaista, sjedeći u svom papamobilu i
prolazeći kroz mnoštvo hodočasnika na trgu Sv. Petra, Papa Franjo
nije otpozdravljao, mahao i osmjehivao se vjernicima. Duboko pognute
glave, zatvorenih očiju, kao da je bio negdje drugdje…

A
kad je ta “ozbiljnost i umor” progovorila u propovijedi, bilo je
jasno da se radilo o potpunoj uronjenosti u vlastito srce i pitanje
na kojem počiva sva prošlost i sva budućnost ove civilizacije.
Temeljno i najvažnije pitanje svakog ljudskog života.

Tko
sam ja? Gdje mi je srce?

Tko
sam je pred Gospodinom, tko sam je pred drugim, tko sam ja pred samim
sobom?

Zamislite
svijet u kojem bi se, svatko od nas, svaki put nanovo pitao:“tko
sam ja“?

Svako
jutro, prije no što odlučim krenuti u novi dan i “pokoriti ga”:
Tko sam ja?

Prije
svake osobne ambicije: Tko sam ja?

Prije
nego što svijetu objavim svoje sposobnosti, svoju pamet i sve svoje
znanje:Tko sam ja?

Prije
svake želje da budem najbolji igrač, glumac, liječnik, stolar,
učitelj, trgovac, gradonačelnik, zidar, novinar, poljoprivrednik,
saborski zastupnik, automehaničar, predsjednik… : Tko sam ja?

Prije
no što taština zatruje moj, pogled, osmijeh i riječ: Tko sam ja?

Prije
svake želje da iskoristim sve što se iskoristiti da:Tko sam ja?

Prije
potrebe da posao odradim na tuđim podmetnutim leđima: Tko sam ja?

Prije
no što prevarim državu, podmitim policajca,službenika, liječnika
i pokradem poduzeće: Tko sam ja?

Prije
svake laži samom sebi, bližnjem, ženi, djetetu, mužu,
prijatelju…:Tko sam ja?

Prije
nego li drugog prepoznam tek kao poligon za treniranje svoje moći
ili svoje humanosti: Tko sam ja?

Prije
nego što pljunem na drugog, a sebe proglasim mjerom svih stvari: Tko
sam ja?

Prije
nego osudim ono što ne razumijem: Tko sam ja?

Prije
no što zaspem snom pravednika: Tko sam ja?

Zamislite
svijet u kojem bi se svatko od nas, prije svega, uvijek nanovo pitao:
Tko sam ja, gdje mi je srce?

Vjerujete
li da bi bili bolji ljudi, a ovaj svijet ljepše mjesto za život?

Ljudski
život jest trajna “čežnja za licem” i neprestano traganje za
svojim mjestom pod križem. Pronaći svoje mjesto i prepoznati svoje
lice u mnoštvu pod križem, znači svom životu, polako ucrtavati
put do Uskrsne nedjelje.

Sretan
Vam put….