Grdelin mlađi s 12 punata osvojio jubilarnu Vučkovića Alku! Prizori iz Brnaza ostavit će vas bez teksta…

U vrijeme oko održavanja Sinjske alke dječje alke trču se u svim sinjskim kalama i susjednim naseljima. Vučkovića je jedinstvena i nenadmašna i jedina je prerasla u instituciju. U nedjelju je održana jubilarna sedamdeseta po redu, a slavodobitnik je postao devetogodišnji Niko Vučković, alkarskog nadimka Grdelin mlađi s ukupno 12 punata. Nakon regularnih devet punata (u sve tri trke pogodili su “u sridu” – op.a.), koliko je imao i Filip Vučković nadimka Fićo, u pripetavanju je Grdelin mlađi još jednom nanišao najmanji krug alke, a Fićo je ostao na dva punta.

– Presretan sam! Ovo je moja druga alka i posljednji nastup jer imam devet godina. Drago mi je da sam roditelje učinio ponosnima – u dahu je ispričao Grdelin mlađi kojeg je na ramenima do kuće nosio njegov alkarski momak Sandro Vučković, alkarskog nadimka Vatreni poljubac. Niko je i prošle godine donio kući plamenac slavodobitnika, a pobijedio je i na Čoji koja je održana u subotu. Junačko koplje ponijelo je nevjerojatnih 19 punata, nakon četverostrukog pripetavanja. Vrlo brzo se Niko našao u zagrljaju roditelja Ivane i Ivana, ali i mnogobrojne rodbine, prijatelja i članova alkarske povorke jer postati slavodobitnik u Vučkovića je kao da na onoj odrasloj Alci budete najbolji.

Za ovo slavlje užurbano se pripremalo jelo i piće, priskočili su susjedi, prijatelji i rodbina, ali nitko nije ostao bez fete pršuta i sira i čaše osvježavajućeg napitka. Čak je i udruga Vučkovića Dječja Alka za slavodobitnika imala 10 kilograma pršuta i još 50 litara vina za feštu koja će, zasigurno, trajati do dugo u noć. Darova je bilo napretek – reljef Gospe Sinjske, nogometna lopta, mobitel i slušalice, suvenir Alke, ali i, njemu najdraži, bicikl. Zlatna plaketa Alke poklon je slavodobitnika 310. Sinjske Alke Frane Talaje i njegovog momka Anđelka Vučkovića koji su, nota bene, zaradili najveći pljesak na trkalištu u brnaškom zaseoku.

Inače, u mjestu Brnaze, Vučkovići koji su najbrojnije pleme, sa 120 “dima” i oko 600 stanovnika, svake godine svojim potomcima organiziraju nadmetanje u trčanju Alke. One Dječje alke koja ima ista obilježja kao i velika, Sinjska alka, samo što dječaci nemaju konje kao ti “veliki” alkari već samo svoje noge. Ipak, imaju i svoga momka, i barjaktara, i štitonošu, i muziku, i to Gradsku glazbu Sinj, i vojvodu, i alajčauša, i harambašu, i trubu i mačkule, i brojnu publiku. Imaju, zapravo, sve ono što nosi obilježje prave Alke, koja se jaše više od tri stoljeća.

Pokrovitelj događanja je bio i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Na natjecanju je, u ime Milanovića, bio proslavljeni vaterpolist Tomislav Paškvalin koji je, na kraju natjecanja, rekao kako su mu tri riječi prolazile kroz glavu kad je gledao malene alkariće – zajedništvo, poštenje i povijest.

– Predivno je ovo zajedništvo, tolika energija, ali i poštenje. U sportu nas je obilježilo poštenje, a tako je i u ovom natjecanju jer se sve mora zaraditi. Povijest? Ovom alkom čuvamo identitet i baštinu, a ujedno je to i zalog da će ova Alka još dugo, dugo živjeti – kazao je Paškvalin.

Nekim mališanima je od njih samih i koplje bilo veće, i alkarska odora, čak i kalpak (kapa na glavi – op.a.). No, svi su zdušno trčali na zvuk trube, svi su se trudili pogoditi najmanji kolut alke za tri punta. Nekima je trebala pomoć mame, nekima pogled oca, bilo je i onih koji bi zastali pred alkom pa bi im Časni sud poništio punte, ali veličina tog junačkog srca i količina sreće malih alkarića teško je opisiva riječima.

– Bio je baš opušten, kao da je to znao. Osjećao je valjda. On je inače razigran, veseo, i zato lako dobija. Nije čak ove godine bio zagrijan za Alku, poticali smo ga da vježba, ali kako je dolazila Alka, tako se i njemu volja dizala. Uhvatio je ruku i eto, donio je veliku radost našoj kući – rekla nam je slavodobitnikova majka Ivana.

Na ovoj Dječjoj još je jedno pravilo – mogu nastupiti samo muška djeca, i to jedino iz plemena Vučkovića, i to samo oni mlađi od 10 godina. I svi ti alkarići, njihovi momci, i sudionici povorke imaju živopisne nadimke. Čak, eto, i trubač koji je član Gradske glazbe Sinj, udruge koja je pridužena u povorci na onoj odrasloj i ovoj maloj alki, bivši alkarić, Ivan nadimka Iznenadni. Sa zvučnika je odjekivao glas Nevena Zerde, dakako Vučkovića, koji je koristio svaku priliku za komentirati događanja i oko trkališta, gdje su svi pljeskom nagrađivali i hrabrili te mališane. Umjesto štita štitonoša je nosio glinenu peku ispod koje je, po izgledu, načinjeno stotine nedjeljnih ručaka.

Ove godine se nadmetalo njih 22, i to redom: alaj-čauš Fićo i njegov zamjenik Bedžica, Gardelin Mlađi, kao i Miškica, Kišna mrva, Neda mater, Ujdalica, Keto, Morski vuk, Toći, Bubmar, Zmaj, Zvir, Ćuk, Žikica, Šude, Naramak, Mali bili, Sasala, Malta, Lajk i Tatalita. I alkarski momci slikovitih su nadimaka, najčešće dobivenima po nekoj životnoj navici, vrlini ili kao nasljedstvo od djedova i očeva pa su tako u povorci, koju je predvodio arambaša Grize grebe, stupali: Star malešan, Jeti, Beklija, Ljutko, Nobelovac, Olujni oblak, Coto, Šiljak, Čep, Mića, Brzi, Bistri potok, Bodaja, Vučina, Jutarnja rosa, John Wayne, Sitni korak, Južni vjetar, Thompson, Vatreni poljubac, Ujdalo i Verduna.

– Išli smo od kuće do kuće, pa ‘ko je šta ima, tako je i da. Neko kune, neko sok, drugi pršut, neko sir, žene bi napravile kolače, skupilo bi se poslije nešto za feštu. No, bitnije je kako su nam stari davali nošnju za našu dicu, prekrajale su žene i gaće i košulje od starijih za naše mališane. Moja pokojna sestra i ja smo radili kalpake i điletine od pak-papira prvo, kasnije smo to i šili kad bi dobili platno, a koplja su se radila od grana oraha. Najvažnija je bila želja, volja i ljubav. Da toga nije bilo, ne bi Alka opstala – govori o prošlosti ove male Alke Milica Vučković nadimka Mikaka, a poznata je i kao Crna. Bila je dugogodišnja čistačica u jednoj sinjskoj osnovnoj školi, uvijek spremna pokloniti osmijeh, dati savjet, a onda se generacijama i generacijama učenika uvukla pod kožu. Da nije Milice, ne bi bilo ni Alke u Vučkovića.

– Djeca ovdje sazrijevaju, dobivaju svoj identitet i to je najbitnije u ovoj Alci – zaključio je alkarski vojvoda Kamazin, i podvukao u toj alkarskoj priči nedaleko od Sinja.