Đani Radovanović iz Smokvice: Sve nam je izgorjelo, a policija nam nije dala gasiti!

– Smokvicu je više od tjedan dana gutao plamen. A tek treći dan netko se sjetio organizirati vatrogascima hranu, vodu, majice i slične potrepštine. Sve je bilo trulo od početka – priča Đani Radovanović, maslinar iz Smokvice, hrvatski branitelj ranjen na Osojniku 1991., 43-godišnjak u punoj snazi koji je morao bespomoćno gledati kako mu gore masline od kojih je ove godine konačno očekivao urod. 

– Ni ja ni moji sumještani nismo mogli riskirati prijave, policija nam je branila doći do svoje zemlje, gasiti da nam ne izgori sve. Kažu, takav je zakon, ne smijete ni blizu požarištu, slijedi vam prijava. Da ne povjeruješ. Bilo je još par momaka koji su se probijali do svojih imanja kroz šumu, i to je sve. – priča Đani koji, kao i mnogi njegovi sumještani itekako ima iskustva u gašenju požara, piše Dubrovniknet.hr.

Ne gori prvi put u Smokvici. 1998. dogodila se katastrofa, ali tada su mještani smjeli gasiti zajedno s vatrogascima, i spasili su sve što se moglo spasiti. Ovaj put, dodaje Đani, zakon nam nije dozvoljavao, a provodila ga je policija i odgovorni za organizaciju. “Svaka čast gasiteljima, bila ih je sva sila na potezu od Smokvice do Brne, bilo je cisterni koliko hoćeš, ali kanaderi su nas spasili. Da nije bilo njih… Jedna stvar mi nije jasna: zašto nijedna grupa gasitelja koja je išla na požarišta nije sa sobom mogla odvesti jednog lokalca, mještanina koji zna o čemu govori, koji poznaje puteve i puteljke, koji bi znao javiti poziciju, koji bi znao izlaz iz situacije da vas primjerice okruži vatra i nemate kamo? 

Ljudi koji nisu odavde, a bilo ih je sa svih strana i iz svih županija, kad ih pitaju gdje se nalaze, nemaju pojma, gledaju u mape prema kojima su se raspoređivali, a ne znaju gdje su! Jer ovdje je džungla, usjeci koji su se pravili iz upravo ovih razloga – da ne bi gorjelo – vide se tek sad, kad je sve spaljeno. Nisu održavani, jer to moraju raditi vatrogasci, nema više civilne zaštite koja je imala tu obavezu, a u ovakvoj gustoj šumi to se mora raditi neprekidno. Svi putevi i puteljici su obrasli, tu nema snalaženja ako nisi lokalac”, dodaje ovaj Smokvičanin razočaran u situaciju. Krivi i Hrvatske šume koje za održavanje prokosa i čišćenje dobijaju novce, a posao ne obavljaju. 

“Nije mi prvi put, gasili smo svi mi i prije, gasili smo kontrama kad se to moglo, izišli bi oko 2 ili 3 ujutro, kad nema vjetra kad je bonaca, provlačili se kroz šumu i gasili malo po malo. Noć je zahvalna, vidi se jasno vatrena linija, a mi se ovdje snalazimo dobro, ovo je naše. Ljudima su maslinici bili očišćeni, ispod stabala bila je samo niska travica, do njih nije ni trebao doći požar, a prisilili su nas da gledamo kako vatra polako dolazi do stabla, do panja koje je puno ulja, koje je planulo kao šibica…”

Zahvalan kao i njegovi sumještani za svaku pomoć koju su dobili, Đani je razočaran katastrofalnom organizacijom. Smatra kako bi, da je pravde, mnoge glave trebale letjeti, i zbog nedostatka prevencije i zbog loše organizacije, posebno zbog suludog zakona koji čovjeku ne da ugasiti svoje, ili barem pomoći oko toga.

– Ovo je sad neko moderno gašenje, nije mi jasno, čeka se da požar dođe do ceste, i da čak prijeđe cestu pa se onda gasi, umjesto da se o vatri razmišlja, da se ulazi u liniju i gasi prije nego dođe do puta. Jer kad vatra dođe do puta, već je progutala sve što je mogla. Zar je trebalo čekati?! – pita se Radovanović, dodajući kako bi volio da nekoga pogodi priča Smokvičana, priča s druge strane vatre, one nažalost promatračke.

Do maslina je uspio doći tek kad je u Smokvicu stigao premijer Milanović, ubacio se u kolonu i stigao do njih. Premijer ga je pitao ima li osiguranje. “Pa gdje oni žive, pa ovdje nitko živ nema osiguranje! Nemamo mi goleme plantaže nego malo zemlje od koje pokušavamo preživjeti. Od čega bismo trebali osigurati imanje?! Bio je premijer prvo na Pelješcu kod Grgića, čovjek je zaradio u Americi, imao je čime osigurati svoju proizvodnju. On će i nekako, a mi svi ostali?”

Priča s Pelješca potpuno je drugačija, priča Radovanović, tamo su se vatrogasci spojili s lokalcima i silno su im bili zahvalni zbog pomoći, što u komunikaciji, što u pomoći u gašenju, i to je nevjerojatno, s obzirom na to što se događalo u Smokvici. Ovdje su se ljudi doslovno tukli s policijom da dođu do svoje zemlje kako bi je mogli ugasiti. Ovo je kao ’90.-e, kad su nas razoružali, pa ’91.-e napali. Sad su donijeli zakon da ne smijemo gasiti, pa onda čekali da sve izgori”, javlja Dubrovniknet.hr.

Gorjelo je prije, gorjet će i ubuduće, dodaje. – Pusti borove neka gore, spasi ljudima masline i lozu. Mislili smo da nam nitko ne može gasiti naše nego mi, a svi sa strane mogu samo pripomoći. Izgleda da nije tako.