Gospi i Isusu su četnici odsjekli glavu i udove, bacili su ih na smetlište! Krvava sjekira u Škabrnji i danas priča stravu iz devedesetih…

Od svih mjeseci u godini, najteži mi je i najgori studeni. Sve se tada vrati. Bolni osjećaji, prizori koje nikad nisam mogao zaboraviti. Ubili su mi dida i babu – vezali su ih žicom, vukli po dvorištu, zavezali za konja i na kraju ubili. I danas se čudim kako nemam noćne more. Sve sam vidio. U Zadru, na patologiji, morao sam ih prepoznavati. Rezali su ljudima uši, udove… Otvarali su mi vreće jednu po jednu, a mi smo ih odmah pokapali na groblju, jer su granate i dalje padale. To je bio užas koji se riječima teško opisuje – prisjeća se Zoran Ražov, stanovnik najvećeg i najbogatijeg sela Ravnih Kotara i čitavog zadarskog zaleđa – Škabrnje. U predjelu Ambar, na ulazu u Škabrnju sa zadarske strane, gdje je u naletu pripadnika JNA i paravojnih četničkih snaga ubijeno četrdeset i četvero civila i branitelja, nepoznavatelju povijesti danas baš ništa ne bi odalo da je upravo tu počinjen stravičan i nezapamćen masakr.

Zoran je tih godina, kao i danas, bio zvonar i sakristan crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u centru mjesta. On, tada 25-godišnjak, 18. studenoga 1991. godine dočekao je kao vojnik na Ražovljevoj glavici. Kad su napadi postajali sve jači, sa župnikom don Tomislavom Sikirićem, bježeći pred četničkom rukom, skrio je vrijedne crkvene predmete i kip Gospe u župnu kuću.

– No, četnici su provalili, uzeli sjekiru negdje u selu i odrubili glave kipovima Isusa i Marije, odsjekli im udove. Taj smo kip kasnije pronašli na smetlištu, a po njemu je u Australiji izrađen novi. Repliku glave i danas čuvamo. Na sjekiri je bilo deset zareza, po pet sa svake strane. Pretpostavljamo da su njome ubili desetoro ljudi. Sjekira, puna krvi, bila je zabijena u glavi Gospe – govori Ražov. Sjekira je danas podno nogu obezglavljenog kipa.

– Preko jedne je žene bio prešao tenk, ubili su jednog mladića, odrezali mu uho, umotali u salvetu i stavili mu u džep…. Strašna i nezamisliva zvjerstva. Ne daj Bože da to itko vidi, a kamoli doživi – ponavlja Zoran.

Napad je počeo petnaestak minuta poslije 7 sati ujutro i Zoran svake godine od oslobođenja Škabrnje u taj sat pali crkvena zvona za sjećanje na mrtve i kao podsjetnik živima da se zlo kakvo je čovjeku danas teško pojmiti nikad više ne ponovi. Do 15 sati neprijatelj je ubio mnogo ljudi, a nisu imali mjere u iživljavanju ni nad mrtvima pa su čak ubili jednog psa i ostavili na kosti pokojnika u jedan grob.

Čitavo škabrnjsko groblje bilo je općenito oskvrnuto jer su vojnici tražili zlatninu po hrvatskim grobovima. Civile, pretežito ženu, djecu i starije osobe, koji su bili sakriveni u podrumima, četnici su ubijali iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, rezali su im grkljane nožem, a neke su i tukli do smrti. Točno 34 godine poslije, za taj stravičan zločin u Škabrnji nitko nije odgovarao.