Vaš poziv je na čekanju. Ostanite na liniji ili nazovite – kasnije.
Pune su uši jednog te istog ženskog glasa koji isforsirano glumi suosjećajnost i ljubaznost, a zapravo govori kako netko drugi ima prednost pred nama.
Život je to. Ovaj naš svagdašnji. Uvijek netko ima pred nekim nekakvu prednost. Možemo mi gubiti živce, nervirati se, poklapati slušalicu, prekidati vezu, ali to je ta naša kultura i jedan od načina kako se u njoj komunicira.
Neki to čekanje uveseljavaju glazbom, ali što kad se već nalazimo u svojevrsnom položaju “ni na nebu ni na zemlji”. Bez da se možemo pomaknuti ni naprijed ni natrag, jer – čekamo.
I nije čekanje ekskluziva telefonskih razgovora, čitav je život u nekakvom čekanju i iščekivanju, ali stanje kada te netko stavi “na čekanje” posebno je frustrirajuće pa ponekad čak i traumatično. Jer dojam je da svi nešto odugovlače, da se nikome ne žuri, da nikoga nije briga, da je strpljenje na apsolutnom minimumu.
Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško je čekati na odgovore, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da se ispune, a čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.
No, ljudski fenomeni koji čekanje ostavljaju po strani i objeručke prihvaćaju poziv ogledalo su u braći SInković. Poziv starijeg brata Matije nije imao čekanje nego odgovor s druge strane žice. Potvrdan odgovor Martina i Valenta, a potom i nevjerojatna predanost treningu i spremnost da se žrtvuju u jednom sportu u kojem nema nikoga da ti pomogne, u kojem se ne upada u neki jaki klub ili u reprezentaciju po vezi, nego po ergometru i rezultatu.
Za sve je kriv stariji brat Matija
–
Naš najstariji brat Matija je na televiziji vidio veslanje i nekako se zaljubio na prvu. Mami je odmah rekao da bi otišao probati i tako se i dogodilo. Pola godine je krenuo prije mene i zapravo nas je privukao – prvo mene, a onda Valenta. Matija je zaslužan za sve, bez njega ne bi nikad ni bili u veslanju. Prije smo vaterpolo trenirali zajedno dvije godine, ja sam bio mlađi od svih u kategoriji pa sam odustao i onda smo nekako tražili novi sport. A našli smo težak sport, osobno baš volim izazove i veslanje je bilo na otvorenom što mi je bio dodatan plus. I tako, našao sam prijatelje, dobru ekipu i ostao... – priča Martin. Nastavlja Valent.
– Bio sam na nogometu, ali kad sam vidio braću, otišao sam u veslanje. Nogomet sam počeo u Zagrebu, kasnije Dragovoljcu i Lokomotivi. Četiri godine je bila ta avantura, igrao sam utakmice, i to na poziciji lijevog beka – otkriva dosad nepoznato.
– Gimnastiku smo prvo počeli, skoro smo zaboravili, ali bili smo kratko tamo, s tri, četiri godine. On je bazičan sport, dalje možete svugdje iz gimnastike – Martin je podvukao.
Dogodi se i da izgubiš nakon 43 pobjede
Poznat je zato njihov put do vrha, ili i više od vrha. Sinkovići jednako pobjeda. Sinkovići jednako sigurna medalja. Sinkovići jednako najbolji u kojoj god disciplini veslali. I tako trinaest godina. Zaboravili smo jednu stvar – nije baš da ih organizatori pustih natjecanja vole pa im unaprijed uruče medalju nego iza svih tih postolja stoji puno, puno, puno i još tih nepoznat broj puno sati predanosti, izdržljivosti i neposustajanja.
– Ljudima naš sport izgleda lagano, dolazili smo dugo godina kao prvi na cilj, ali nije to tako, pokazalo se zapravo sad. Nije mi nekad ni žao što se razmišlja da moramo biti prvi, ali svako natjecanje krećemo od nule. Svatko se drugačije nosi sa stresom prije utrke, ja se uvijek nadam da će sve dobro proći. Poznajem ja i neke koji kažu da će pobijediti, svi imaju neku svoju tajnu, ali mi u cijelu priču idemo vrlo skromno – veli Martin.
Dogodilo se na Svjetskom prvenstvu u Račicama, i to nakon niza od 43 pobjede u dvojcu na pariće.
– Kad netko toliko dominira, toliko često osvaja medalje, onda ljudi misle da ćemo stalno pobijediti. Očekivanja su velika, ali sport je to. Ne možeš uvijek biti prvi – kaže Valent.
A ovako je krenulo…
– Od 1999. godine, kad sam u rujnu došao u veslanje, a Valent u proljeće dogodine, do danas smo u Mladosti. Nekako se prva medalja pamti. Osvojio sam je u veljači 2000. godine, i to u veslačkom duopolu – veslanju i trčanju. Jedne sam subote došao na trening i pitao je trener ekipu da ima natjecanje, iskreno nisam ni znao o čemu se radi. Doslovce sam došao prvi, a nisam uopće znao što trebam raditi nego su me navodili tijekom utrke. I tako… zaljubiš se u sport kad počneš osvajati medalje pa je to vjerojatno jedan od razloga zbog čega smo i toliko dugo ostali u veslanju – sjeća se Martin kojemu se dvojakim vezama u život uvukla Cetinska krajina.
– Na Perućkom jezeru sve su europske i svjetske medalje isklesane. U lipnju idemo na Peruću, najčešće. Jezero ima dužinu koja nama treba, i mirno je što nam jako paše. Nema ni gužve da možemo tehniku vježbati jer nas drugi čamci i glisere remete. Takva nam atmosfera jako odgovara, popodne je najčešće maestral koji nam doprinese da vježbamo po valovima – govori Martin koji je kao svoju životnu suputnicu odabrao Sinjanku, a koju je upoznao na pripremama 2009. godine.
Supruge su nam najveća podrška…
–
U obitelji od supruga dobivamo najveću podršku i da one nisu uz nas ne bi imali toliko rezultata. I znate, to nije samo fraza. Doma imamo mir i podršku, a oni sve naše utrke proživljavaju možda i jače od nas. Kako proživljavaju i roditelji, oni su nas gurnuli u ovu priču i na tome nema riječi zahvale – u dahu izgovara.
Nema ni riječi kojima bi se opisao krvotok Sinkovića i trenera Nikole Bralića iz Dicma.
–
Nikola Bralić je u naše živote ušao kao seniorski trener u našem klubu, i mi smo počeli od 2007. godine zajedno trenirati. On je zapravo najveći razlog zašto smo tu gdje jesmo. On je uvijek maksimalno s nama, kad bilo loše ili lijepo vrijeme, pravi entuzijast. Psiholog, brat, podrška, ma sve. U veslanju nema baš novca da imaš cijeli tim iza sebe tako da je Nikola zbilja nama sve – objašnjava Valent.
Jer…
Trener Bralić je naš prijatelj
– On svoj autoritet bazira na znanju. Nikad se ne uzvisuje iznad nas. On je zapravo nama kao prijatelj.
U vodi imaju prijatelja, ali kad se krene sa starta, svi su ostali konkurencija…
– Dok smo bili u četvercu Nijemci su nam bili najveća konkurencija, nekako smo se uvijek s njima borili za prvo mjesto. Slatko ih je bilo pobijediti, moram priznati. Kad smo došli u double, nismo baš imali godinama rivale, ali u posljednje vrijeme su tu Franzuci, oni su olimpijski pobjednici, mogli bi tu naći dobar rivalitet – priča Valent koji je 2014. godine s ozljedom bratski ostao upisan za vječnost u anale.
–
Za nas je ta 2014. godina bila posve zanimljiva. Brat se ozlijedio odmah na početku, dobio je stres frakturu šestog desnog rebra. Tada smo još uvijek bili u četvercu s Damirom Martinom i Davidom Šainom pa smo nas troje nastavili trenirati, a onda se i Martin ozlijedio i ishod je bio da cijelu sezonu nije mogao trenirati. I otišli smo u double, i već na drugoj regati smo pobijedili i shvatili smo da će to dobro ići. Na kraju smo na svjetskom osvojili zlato i srušili rekord jer smo postali prva posada koja je u manje od 6 minuta svladala dvije tisuće metara dugu stazu – prisjeća se Martin.
Njihova životna staza zapravo je u najboljim godinama, a oni su letvicu već visoko postavili. Letvicu koju će teško tko moći uzeti i nanovo ponoviti…
