Mlada pjevačica izuzetnih vokalnih sposobnosti Nataša Reić Matković (32) nedavno je objavila svoju prvu autorsku pjesmu koja je već u prvih nekoliko dana preplavila hrvatski eter. Natašu znamo kao dugogodišnju pjevačicu grupe Flash te prateći vokal Doris Dragović, ali prelaskom u grupu Pink Panter Nataša dobiva jednu novu energiju i odlučuje se za rad na autorskim pjesmama s kojima želi doći do što većeg broja slušatelja. U razgovoru za naš portal otkrila je što je presudilo prelasku u novi bend, kako zvuči nova pjesma, koliko ima motora i je li se u njoj ipak krije jedna romantična duša.
Kako danas pamtite svoje početku?
– Moju ljubav prema glazbi je prva primijetila profesorica glazbenog u osnovnoj školi, dok je moja mama oduvijek bila moja najveća kritičarka i uvijek je govorila da to sve ne valja. Krenulo je s nekim mojim prvim nastupima u školi i u zborovima. Bila sam samo na jednom dječjem festivalu, zatim sam vrlo brzo počela pjevati u crkvi Gospe od Zdravlja.
Mislite li da je crkveno pjevanje dobar početak jednog glazbenika?
– Pa ja to gledam na način da me nije odgajala ulica i zimi nam je bilo toplo. Bavili smo se glazbom i imalo smo svoju ekipu.
Pa poznato je da je upravo ulica stvorila najveće svjetske rap i hip hop izvođače.
– Slažem se, ne mislim da oni koji provode vrijeme na ulici ne proživljavaju nešto. Mi smo se svi našli i imali neku poveznicu koja nas je držala. Tu smo imali i svoje autorske početke, čak smo snimili i svoj album. Za primjer crkve mogu dati iskustvo u kojem sam snimila duet s Gibonnijem na njegovu pjesmu “Samo ozdravi mi ti“. Jako puno smo putovali. Razvijali smo se u svakom smislu, mentalno i glazbeno.
Nakon crkve prelazite u grupu Flash, gdje su Vas članovi zapazili?
– Zanimljivo je da je voditelj u crkvi Darko Božanić ujedno bio basist grupe Flash. On je i danas u grupi, mogu slobodno reći da je on mene stvorio. On je provodio sate i sate učeći me pjevanju i vodeći me na bine gdje sam se spremala za rad u ozbiljnom bendu. Praktički sam krenula profesionalno pjevati odmah nakon što sam završila jezičnu srednju škole, od tada do danas je prošlo 15 godina. Riječ je o grupi koja je već tada pratila Doris Dragović stoga sam već od samog početka krenula dosta ozbiljno. Tako sam s 18 godina započela s radom u bendu, ali i za mir u kući upisala fakultet.
Koliko je dugogodišnji rad s Doris Dragović utjecao na Vas kao pjevačicu danas?
– Ona je izrazito karizmatična pjevačica s velikim iskustvom tako da ja nisam mogla imati boljeg učitelja od nje. Počevši od njenog ponašanja, odijevanja, pristupa glazbi, a zajedno s Doris sam nastupila na pozornicama o kojima sam mogla samo sanjati. Da nije bilo nje, pola svijeta ne bih vidjela. Ja sam joj i danas zahvalna na tome. Ona je izrazito utjecala na mene kao pjevača danas, to iskustvo me izgradilo općenito jer je to sve utjecalo i na mene kao osobu.
Prije četiri mjeseca ste nakon 15 godina napustili Flash te započeli suradnju sa splitskom grupom Pink Panter. Što je presudilo tako velikoj promjeni?
– Ekipu sam upoznala još prošlo ljeto i prvi put sam vidjela ljude s tolikom energijom što me oduševilo. Nakon toga su me zvali da s njima odsviram jednu svirku na Braču. Ja nisam mogla zamisliti da postoji bend koji je bolji od mog benda, to je bila nemoguća misija. No sve ove godine nisu me drugi ni zanimali. Ja bih tijekom svih ovih godina uskakala nekim bendovima, jer sam s većinom i jako dobra prijateljica, a mi smo svi muzičari povezani.
Znači, bili ste zreli za nešto novo?
– Pa ne znam kako bih to nazvala, ali zasigurno mi je trebala neka promjena u karijeri. Oni su me privukli s tom energijom, ali i s mogućnosti da krenem raditi i autorske pjesme. Klavijaturist Ivan je također tražio nekog s kim bi mogao raditi u tom autorskom pravcu i sve se na kraju nekako poklopilo. Njemu su se vjerojatno svidjele neke moje glasovne sposobnosti, ali to bi ipak trebalo pitati njega. Ja sam samo htjela raditi jer imam volju, a ekipa iz Pink Pantera je toliko kvalitetna da još
uvijek ne mogu vjerovati da takvo nešto postoji.
Zašto do sada već niste pokušali raditi nešto autorsko, imate 32 godine?
– Nikako nisam uspijevala naći prave ljude s kojima bih to realizirala. Upoznala sam u ovom poslu jako puno ljudi, ali teško je doći u situaciju da se s nekim glazbenicima razumiješ toliko da bi to moglo uroditi plodom kao što je nova pjesma. Sve se nekako vrti oko komercijalne glazbe, a ono što ja hoću i nije baš u stilu Rozge ili Severine. Važno mi je bilo da se ja radeći na nekoj pjesmi osjećam dobro i tako je na kraju i bilo. Ne pucam na široke mase, ali htjela bih da ljudi čuju to što radimo. Nakon toliko žrtvovanja i posvećenosti mislim da bi bilo lijepo da netko to prepozna. Ovaj posao sa sobom
vodi velika odricanja kao što su nepušenje, život bez alkohola, nemoj piti gazirano ili piće s puno leda, i još puno toga ako zaista želiš glas održavati i čuvati.
Recite nam nešto o nastanku Vaše prve pjesme “Voli me za sjećanja“.
– Ivan Komić i ja smo stvarali nekakvu ideju kako bi moja prva pjesma trebala zvučati, a još prije je čak i napisao jednu melodiju. Preko moje prijateljice Zorane došla sam do autorice Angele Bonacin koja je u cijeloj priči odigrala jednu veliku ulogu. Ona je veoma misaona, ili bolje za nju reći da je sanjar koji živi svoje tekstove. Pjesma je na kraju ispala kao country pjesma, a ja sam inače zaluđena countryjem. Promjena je nastala pri kontaktu s producentom Tonijem Lasanom u Njemačkoj jer je on rekao da mu to “smrdi“ na San Remo stoga je kompletno promijenio aranžman pjesme. Radeći na pjesmi je bilo i suza i svađa jer sam ja tek snimajući ovu pjesmu shvatila koliko zapravo ja još uvijek moram raditi u
glazbi i na sebi.
Otkud ljubav prema countryju?
– Meni je to odlično, meni je to fascinantno. Dolly Parton mi je zakon jer ima posebnu karizmu, a i autorica je vrhunskih pjesama. Uvijek mi je bila draga zbog svojih smiješnih i luckastih ideja koje je imala. Tu je i Kenny Rogers koji je vrhunski. No ta mi je vrsta bila bliska od malena jer su moji roditelji to obožavali slušati.
Vas bi svi opisali kao energičnu i snažnu pjevačicu, vrlo je neobično što ste se javnosti odlučili ipak predstaviti s baladom.
– Pa nekako je svih šokiralo, ali pjesma je zapravo pokazala da ja u sebi krijem jednu romantičnu dušu. Oni nešto bliži meni znaju da patim od rođendanskih proslava i da želim ostati vječno dijete. Iako sam dosta samostalna u životu, ja sam ipak jedna krhka duša koja vrlo emotivno gleda na sve što me okružuje i što proživljava.
Ovo je prva pjesma, imate li u planu uskoro objaviti i idući singl?
– Definitivno imamo namjeru i dalje nastaviti s autorskim pjesmama, ali pomalo.
Koja bi publika dolazila na koncerte na kojima ćete izvoditi svoje autorske pjesme, kome se obraćate?
– Pa ne znam kako bih na to odgovorila, ali vjerujem da je to raznoliko. Mogu po Facebook komentarima vidjeti da se svidjelo i starima i mladima. Ovo je tek prva pjesma i čini nam se da je dobar trenutak jer publika polako dolazi do slušatelja što me izrazito veseli.
Imate li namjeru snimiti spot pa time obuhvatiti i vizualne medije?
– Prvo nam je u planu pjesmu snimiti i na talijanski jezik što mi je jako važno. No zasigurno ne izbacujemo mogućnost spota. Sve mi je novo pa idemo pomalo. Za spot mi je važno da prati tekst.
Jedna ste od rijetkih pjevačica koja na svadbama bez problema otpjeva Gunse, kakve budu reakcije ljudi?
– Pa svaki put drukčije, uglavnom je svima čudno jer ne mogu vjerovati da to pjeva žena. No uspoređujući “Sweet child o mine“ i novu pjesmu, to su potpuno dva drukčija svijeta.
Za jednu krhku dušu iz pjesme vrlo je neobično povezati velike motore za kojima ste ludi, što vozite?
– Posjedujem A kategoriju, a tu ljubav bih nazvala genetskom jer je i moja majka uvijek bila na motoru. Još kao dijete sam u kući imala motore. Htjela sam voziti, nisam htjela više biti suvozač. Posjedujem Harleya i Yamahu DragStar. Ljudi jako čudno reagiraju.
Odlazite li na moto partyje?
– Rijetko jer vikendima uglavnom radim. Volim motore pa često kada uspijem vozim se dalje od Splita, to me opušta nakon napornog vikenda.
Kako roditelji prihvaćaju činjenicu da ste ostali vječni apsolvent na FESB-u?
– Nikako, moj otac i danas to ne može prihvatiti. Malo me to boli jer volim sve što započnem i završiti. Znam da ću se jednog dana probuditi i položiti sve brzinom munje. Kad odlučim da hoću, onda ću se uhvatiti.
Planovi za dalje?
– Plan je svirati, svirati, svirati. Naravno, raditi i na autorskim pjesmama.
Bi li željeli ostvariti suradnju s nekim od hrvatskih glazbenika?
– Meni je osobno Neno Belan strašno drag. Obožavam ga, on je na sceni puno godina i iza sebe ima jako puno pjesama, hitova, iskustva… On mi ima poseban glas.