Zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec unaprijed? Jer silno bi željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Dobiješ rezultate svih mogućih utakmica i onda u – kladionicu. Divota – ili ne?
Živjela tako jednom samohrana majka koja je na noge uspjela staviti četiri sina. S jako malo novca, puno truda i vjere. I dva su njezina sina postali briljantni liječnici, jedan poznati biznismen, a četvrti ostao negdje na rubu čitav svoj život.
I poznati se ginekolog razboli u pedesetoj godini, dijagnoza nejasna, nekoliko narednih mjeseci bili su prava agonija jer mu je bilo sve gore i gore, a odgovora nije bilo. I liječnici s odmakom ustanove da boluje od ekstremno rijetkog genetskog stanja u kojem mozak sam sebe uništava.
Ubrzo se dijagnosticira ista bolest i najmlađem bratu, a druga dvojica braće žive s mogućnošću da ova genetska bomba može, a i ne mora, eksplodirati i u njihovim životima. Ako eksplodira onda se to obično događa oko pedesete, a jedan od njih dvojice ima 47, drugi 44 godine.
I onda pitanja – poslati na testiranje i drugu dvojicu braće da znaju svoju budućnost ili?
Postoje mnogi rubovi u našem životu, postoje trenuci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato. Prijelomni trenuci, točke bez povratka, životne epohe kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.
I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve, ali vrijeme u pješčanom satu od života ipak se prečesto prospe kroz prste.
– Neko sam vrijeme vjerovala da smo predrasude da psiholozi služe jer je netko poludio ostavili iza sebe. Psiholozi su tu da pomažu ljudima da neke stvari pogledaju šire ili ih navedu da sami izađu iz neke problematične situacije. Potražiti pomoć kod psihologa je pokazatelj zrelosti neke osobe, pokazatelj da netko želi riješiti problem, a ne ga gurnuti pod tepih – riječi su to Mirjane Nazor, psihologinje koja je sintetički pokazatelj smirenosti i uspješnosti, dokaz stručnosti i dinamičnosti u svijetu u kojem je situacija zabrinjavajuća, stanje bez perspektive.

Skoro je postala pravnica…
– Odgovorni koji bi mogli nešto poduzeti u ovom društvu kao da imaju zatvorene oči i začepljene uši nego se bave svojom dobrobiti, problemima koji zbrinjavaju svoje egzistencijalne potrebe i potrebe svoje rodbine. Opća dobrobit koja bi trebala biti cilj bavljenja politikom je zaspala davno i tko zna hoće li se ikad probuditi. Puno je problema, tužno je što ono što državne institucije moraju rješavati, kod nas u kolnički trak vraćaju građanske udruge – veli Nazor.
Mislila je ipak kako će biti odvjetnica. Ali…
– Otac mi je bio pravnik, a čak sam i mislima nakratko otišla do kineziologije koja se tada nije tako zvala, uglavnom studija tjelesne kulture. Međutim, u gimnaziji, tamo negdje u trećem razredu, kad smo dobili predmete sociologiju, filozofiju i psihologiju, otkrila sam da je nešto između ta tri područja moj izbor za studij. Interesirala sam se, pogledala programe, pitala i onda se odlučila za studij psihologije. I kad sam to upisala, moram priznati, to nije bilo baš ono što sam zamišljala jer predodžba je išla putem toga da je psihologija više individualno usmjereno na pojedinca. Taj me pristup nekako posebno zanimao, a ova zagrebačka psihologija bila je poznata eksperimentalna škola, bavila se istraživanjem na općoj, široj razini. Znanstveni pristup je bio u prvom planu.
Nije aktivno ništa trenirala, u školi je išla tek na natjecanje za plivanje, a nakratko se našla i pod obručima košarke…
– U vrijeme moje mladosti, a bilo je to davno, nisu baš košarkaši bili ljudi s dva i nešto metara visine, drugi nisu bili toliko viši od mene, iako sam ja bila najmanja – priča Mirjana koja je u Split došla nakon što je provela nekoliko godina kao asistentica na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu.
“Ako znam uzrok, sramota ga je ne reći javno…”
Cijelo je djetinjstvo i mladost provela u Zagrebu, u blizini Meštrovićevog paviljona, poznatog kao „džamija“.
– I došla sam svom odabraniku ispod Gripa, u Osječku ulicu danas, živjela sam tu jednu godinu. Onda su se izgradile čokolino zgrade na Splitu 3, i tu smo već godinama.
Baš kako je i godinama na studiju bila odličan student pa onda demonstrirala, bila asistent, sudjelovala na pokusima i pomagala profesorima u fakultetskim zadacima…
– Kad sam došla u Split, nakon pola godine bez posla, zaposlila sam se u Zavodu za zaštitu na radu i zaštitu od požara. Trebali su psihologa s pola radnog vremena. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta, ni PMF-a u Splitu nego tek nekadašnja Pedagoška akademija koja je prerasla u dio Filozofskog fakulteta u Zadru. Kad je raspisan natječaj, javila sam se i primili su me na radno mjesto predavača gdje je već radila psihologica Mira Nikolić, danas nažalost pokojna. Uz nju sam stjecala predavačko iskustvo i ostala tu do mirovine iako se ta institucija transformirala u međuvremenu.
Baš kako je u međuvremenu Mirjana kao postala zaštitno lice splitske psihologije jer, činilo se, da ono što drugi misle, ona izgovara pred kamerama ili mikrofonima…
– Prije desetak godina od psihologije nije bilo baš ljudi koji bi javno istupali i onda sam se možda ja, igrom slučaja, našla u fokusu. Sad to više nije tako, ali ja sam imala nekakvu dužnost da svoja znanja iskoristim za širu primjenu. Imala sam osjećaj da moram ukazivati na probleme i ponuditi rješenja, kad je to moguće. Kad me zovu, ne mislim da je to nešto problematično, zahtjevno i opasno nego dio moje profesije. Sramota je da ako znam zbog čega su se neke stvari dogodile, da odšutim i stvari ostanu nerazjašnjenje.
A dogodile su se. Mnoge stresne, nezamislive za svako živo biće…
– Jedna od tih teških situacija u mojoj karijeri je bila sa Filipom Zavadlavom. Ubojstvo je jedna priča, ali kako je on došao u situaciju u kojoj se našao. Brat i on su bili dobri đaci u školi. Znalo se da žive u nefunkcionalnoj obitelji. Svejedno djeca nisu oduzeta od obitelji, nisu imali neophodnu pomoć. Čitali smo da ih je majka nagovarala da kradu za nju, a ipak su ostali u toj obitelji. To je zbilja šokantna spoznaja, da jedno društvo koje se hvali da je humano, da smo u većoj mjeri katolici i bitan nam je bližnji. Ipak, smo do sada zanemarili mnogo djece. Gurnuli smo ih u kriminal, u devijantno ponašanje jer u trenutku kad im je trebao oslonac, kad su trebali nešto čvrsto i stabilno, nisu to imali. Imali su formalnu obitelj, ali sigurnu i toplu obitelj, ne. 
O problemima je pisala u brojnim radovima, njih pedesetak stručnih i znanstvenih. Pisala o problemima svakodnevice koja se od malih nogu “na krivo nasađuje”.
– Nažalost, malu djecu od tri, četiri godine godine češće vidim na ulici s mobitelom u ruci, nego na biciklu ili s loptom. Međutim, čini mi se, a to često čujem i od učiteljica da su mladi zapravo odlični u odnosu na to kakvi su im roditelji. Roditelji često ne shvaćaju da djecu treba odgajati drugačije a ne tutnuti im mobitel u ruke kako bi oni u miru sjeli s prijateljima. Normalno je da će mame međusobno proćakulati, ali za to vrijeme djeca mogu imati slikovnicu u rukama ili se ljuljati u parku, ili igrati loptom. I škole bi mogle više napraviti jer mi se čini kako se odgojno-obrazovna institucija pretvorila samo u obrazovnu. Nažalost. Kuća i ponašanje u mladosti, podloga je za cijeli život.