Rakela se u Australiji kupao na “privatnoj” plaži s morskim krokodilima, pa smazao klokana i devu

Već je 30 dana Željanovog putovanja i nalazi se u Port Hedlandu. Oko 11 sati ujutro je upalio GS-a i krenuo prema Broomeu, gradu na obali Indijskog oceana, 2200 kilometara udaljenom od Pertha. Nakon 100 kilometara je napunio pun rezervoar, pa nakon još stotinu kilometara naišao na još jednu benzinsku crpku. Nije htio opet uliti gorivo nego je računao da će to uraditi na idućoj. Međutim, te iduće stanice nije bilo punih 450 kilometara. Nije bilo druge nego voziti optimalno 90 kilometara na sat da prijeđe što više kilometara na sablasno praznoj cesti.

Unatoč svemu je oko 17 sati stigao u Broomeo i javio se domaćinu Mateju, koji je iz okolice Zagreba. Kad je došao kod njega kući, objasnio mu je Matej da su mu u goste stigli punac i punica, pa je za Željana iznajmio sobu u hotelu. I to odličnom hotelu koji ima i bazen, pa je Željan odmah skinuo robu sa sebe i otrčao baciti se u vodu. 

– To opuštanje je bilo predivno nakon vožnje po prašnjavim putevima. Matej me savjetovao da ostanem još koji dan jer je grad lijep i ima jednu od 10 najboljih pješčanih plaža na svijetu, dugu čak 25 kilometara. Rekao mi je i još jedan interesantan podatak, “Cijelim putem te dočekuju hajdukovci, ja sam navijač Dinama nadam se da ti to ne smeta”, a na to sam mu u šali odgovorio “Dragi prijatelju, nitko nije savršen, imam još par Hajdukovih suvenira pa nema smisla da ih trošim na tebe”, na što smo se oboje nasmijali – priča Željan.

Bromme je uglavnom turistički grad i jako je lijep, a poznat je po tome sto se svakog dana u suton organiziraju velike kolone deva koje nose turiste prolazeći po velikim pješčanim plažama. Željan se odmah ujutro, čim se probudio sjeo na motor i otišao do te nadaleko poznate plaže. Već je oko 9:30 sati bio na plazi i ostao jako iznenađen. Plaže su predivne ali nitko se ne kupa, govori Željan, na samom ulazu na plažu je bila velika tabla na kojoj je pisalo da je temperatura zraka 34 stupnja, a mora 32, pomislio je Željan “Odlično idemo se okupati a cijela plaža je samo za mene”. 

Morski krokodili

– Nisam ni znao da je sad upravo vrijeme nekakvih velikih meduza koje vas mogu jako opeći tako da vas doslovno paraliziraju, ali nisu ni rijetki napadi morskih krokodila i morskih pasa. Baš na ovoj plaži na kojoj sam se ja kupao, nedavno je bila cijela evakuirana zbog pojave ogromnog morskog krokodila dužine preko 4 metra. Zbog svega navedenog nije začuđujuće što je ovako lijepa plaža pusta, ipak nisam mogao odoliti a da se ne okupam u Indijskom oceanu – objašnjava Željan.

Poslije ga je Matej odveo na ručak, nakon čega je uslijedio posjet farmi krokodila. Platio je Željan dvije ulaznice za sebe i Mateja 70 dolara, ali se ima što vidjeti. Za početak su se slikali s krokodilima koji žive u moru. Te su životinje jako agresivne, mogu narasti do 6 metara i dosegnuti težinu od 2 tone. 

Tijekom obilaska su ih hranili što je Željanu bilo jako interesantno. A kako i ne bi, u jezeru zelene boje ništa se ne miče, a onda u treptaj oka svi izlaze. Usput rečeno, imaju sedam puta brže reflekse od ljudi. Bilo je zapanjujuće kako snažno udaraju zubima dok hvataju plijen i upravo ti morski krokodili spadaju u najagresivnije krokodile. 

Prokleta krošnja stabla

– Matej me nakon razgledavanja farme krokodila vodio na večeru i probao sam meso od klokana, krokodila i deve. Od ove tri vrste što sam probao, najviše mi se svidjelo meso krokodila koje me podsjeća na nekakvu mješavinu ribe i piletine. Nakon večere sam se pozdravio od mog BBB prijatelja Mateja i zahvalio mu na predivna dva dana koja mi je omogućio u lijepom gradu Broome. Sutradan sam se probudio u 6:30 i odmah uočio da je sunce jako visoko. Nažalost, trebao sam se ustati još ranije. S obzirom da me čekao put od 1100 kilometara do Kununurre, od čega na jednom dijelu od 450 kilometara nema benzinske stanice. Zbog toga sam odlučio ponijeti dva kanistra, od dvije i pet litara benzina za svaki slučaj – nastavlja Željan.

Uputio se u sedam sati prema Kununurri što na jeziku Aboridžina znači “Veliki vođa”. Prije nego je Željan napustio grad napunio je pun rezervar 32 litre, plus jos sedam litara rezerve i krenuo prema Kununurri. Poslije par sati vožnje kroz pustoš je naišao na tablu za benzinsku crpku i tu odlučio napuniti rezervoar. Međutim, izvan gradova gotovo sve ceste koje nemaju asfalt imaju crveni tvrdo utabani pijesak. Tako je bilo i ovdje, pa je na vrijeme usporio i skrenuo ulijevo. 

Na nesreću mu je krošnja velikog stabla napravila sjenu, tako da nije vidio da se ispred njega nalazi tek svježe nabacani pijesak dubine oko 30 centimetara. Prednji kotač se odmah ukopao u taj meki pijesak, volan se okrenuo, a Željan je počeo padati. Instiktivno je pokušao zadržati ravnotežu lijevom nogom, a kad je spustio nogu na pod tada je naletio lijevi kofer motora koji mu je izbio i prikliještio lijevi zglob. 

Jako brzo, u djeliću sekunde je nestala sva čarolija dosadašnjeg puta i on se pretvorio se u noćnu moru. Lijeva noga je cijela polomljena od prijašnih nesreća, puknuta mu je zdjelica, lijeva bedrena kost, lijeva patela od koljena, lijeva fibula i tibula, a sada jos i skočni zglob. Nije prošlo ni par sekundi, s njegove desne strane je sletila crna vrana, a potom s lijeve još jedna. Nije ni čudo jer one s velikih visina nadziru cestu. Kad automobili ili kamioni pogode kakvu životinju na cesti njima to predstavlja izvor hrane, pa su pomislile da bi Željan to mogao biti. 

Ponovno odustajanje?

– Nalazile su se na pristojnoj udaljenosti nekakva 3 do 4 metra od mene, ali za mene je to izgledalo zastrašujuće. Vjerujte mi od straha sam odmah skinuo lijevu čizmu, nije ništa tada boljelo ali sam primjetio da mi skočni zglob nije na pravom mjestu i da mi stopalo stoji dosta u lijevu stranu i izgleda deformirano. Prvo što sam promislio, “a sramote samo da je nisam slomio, tko će od srama opet doći polomljen u Split”. To razmišljanje će shvatiti tko je odgojen na splitskim ulicama, ne razmišljaš o posljedici nego o sramoti tko će šta reći. Međutim, pravo pitanje je hoću li uopće uspjeti doći do Splita. Da mi se to dogodilo na Mejama ili na Kmanu ne bi bio problem, ali ja se nalazim na kraju svijeta, u pustoši i ležim na pustinjskom pijesku, a ta bezinska stanica je udaljena par kilometara ovom prašnjavom cestom. Mobiteli ovdje nemaju signala i nemam se kome javiti. Sunce jako prži i ne mislim ovdje postati hrana ovim vranama i mravima koji su mi već na hlačama i rukavima od jakne – prepričava nam dramatične australske scene splitski avanturist.  

Kako se već dosta puta lomio, ima iskustva i zna da se prvih par minuta bol ne pojavljuje, nego tek kasnije pa se desnom rukom uhvatio za petu lijeve ozlijeđene noge. Lijevom se podlakticom poduprio o svoju desnu podkoljenicu i uhvatio stopalo, te istegao zglob koliko je mogao više prema naprijed. Stopalo se vratilo na svoje mjesto, navukao je čarapu i stavio nogu u čizmu, a nije bilo nikakve boli. Otišao je par koraka “cotajuci” da se pokuša malo osloniti na lijevu nogu i nije bilo loše. 

Izvadio je mobitel iz džepa i fotografirao GS na podu, te ga nakon toga podigao. “Da vam budem iskren, sve ovo sam napravio iz nenormalnoga straha koji je vjerovatno uključio nekakav mehanizam za preživljavanje i naveo me da to napravim” rekao nam je Željan dok je opisivao nesretan događaj.

Na svom motoru je napravio dodatna proširenja koja služe kao štitnici motora, tako kad motor padne da ne  padne skroz na tlo već se osloni na njih i kofere pa ga je lakše podignuti, kao u ovoj situaciji. Sjeo je na GS, upalio ga iz prve i odvezao se par kilometara do benzinske stanice naliti gorivo, ali kad je pokušao sići s motora, motor je ponovno završio na podu, Željan na desnoj nozi.

Tijelo poput olupine starog broda

– Radnici su mi pomogli da ga podignem, ali smo ga teško izvukli iz pijeska budući da je zadnji kotač stalno propadao. Radnici su mi objasnili kako su nedavno bile jake kiše, pa su  velike rupe baš jutros sanirali nabacivši pijesak. Osjetio sam da mi skočni zglob natiče, pa sam u čizmu stavio tri do četiri šake leda i nalio još litru hladne vode. Razmišljao sam logično, moje motorističke cizme su vodonepropusne, pa kad voda ne može unutra, ne može ni van. Sve sam dodatno zabandažirao sa samoljepljivom srebrnom trakom i tako odvozio 300 kilometara do sljedeće benzinske crpke. Cijelim putem sam mjenjao brzine petom, jer od bolova nisam mogao mjenjati brzine prstima. Na sljedećoj bezinskoj sam pokušao skinuti čizmu, ali nisam uspio, pa sam ponovno stavio par šaka leda i hladne vode. Nakon par sati vožnje osjetio sam kako mi zglob pulsira i natiče, voda u čizmi je postala mlaka, dok je zglob sve više i više bubrio. Zato sam nogu digao na rezervoar i tako vozio da mi bude bolja cirkulacija, odlučio sam doci na odredište koje je bilo udaljeno 800 kilometara od mjesta pada – ističe Rakela. 

Ispred njega je bilo isto okruženje kao kroz cijelu Australiju – pregledni pravci, nikoga na cesti, čuje sa samo auspuh koji para tišinu, te zvuk bokser mašine koja neumorno radi. Dok se vozio i razmišljao o predhodnoj situaciji gledajući svoju lijevu nogu kako stoji visoko na rezervoaru i čizmu obljepljenu srebrenom trakom, sjetio se svih dosadašnjih padova i lomova. Pomislio je “Pa jel mi ovo treba u životu”, sjetio se svoje bake Marije koja mu je uvjek govorila “Sinko moj, pitat će te starost di ti je bila mladost”. 

Ima 36 godina i tijelo mu je poput olupine starog broda koji je prošao mnoge oluje, pun je lomova i ožiljaka, ali on svoje ožiljke nosi s ponosom isto kao i njegov vjerni suputnik GS. “Bako moja, kad me dođe starost pitati gdje mi je bila mladost, vjeruj mi da ću joj imat što za ispričati” smije se Željan.

U tim situacijama kad dnevno prelazite po 1000 kilometara na motoru mnogo razmišljate o svemu, vožnja motorom kroz bespuća je nekakav vid meditacije, razmišljate o svemu pa je tako Željanu došla inspiracija za poeziju, dok se vozio ozlijeđen po australskoj pustinji: “Mnoge su me kiše prale, mnogi su me vjetrovi tukli, mnogi su mi asfalti kožu derali i kosti lomili, ali ja još uvijek vozim”.

Danas se riječ avantura olako izgovara

– Ovo je moj 50. putopis za Dalmacija News portal i dok ih pišem tek tada shvaćam koliko toga sam prošao i proživio u ovih 300.000 kilometara. Vjerujte mi, u mom tijelu i mojim venama ima sigurno 0,5 decilitra olova koliko sam se samo ispušnih plinova nagutao. Možda mi tijelo i jest olupina, ali zato je srce veliko kao kuća i pumpa 100 posto adrenalin koji me drži u životu da se nosim sa svim posljedicama. Moji ožiljci oni su samo podsjetnik da sam puno puta u teškim i traumatičnim situacijama bio jači od njih samih i izašao kao pobjednik, a sada su to samo podsjetnici na to da sam uistinu živio zivot – nadodaje Željan i nastavlja.

– Sjetio sam se priče mog prijatelja Gorana Šerića “mudrozbornika” koji mi je rekao “Danas se riječ avantura olako izgovara, sve je postalo avantura, ljudi su počeli ići na godišnje odmore u egzotične zemlje pa svoj godišnji odmor lukavo zapakiraju u avanture i počnu tražiti sponzore, spavaju po hotelima, putuju avionima i to prezentiraju kao avanturu”. Kad malo bolje promislim sasvim je u pravu, sjećam se svojih prvih početaka, nakon prvog predavanja 2007. godine kad sam se vratio iz Nepala mnogi su mi se ljudi javili za sponzoriranje mojih drugih projekata, ne zbog toga što ja nemam novaca, jer putovanja su luksuz a ne osnovna životna potreba, već zato što su osjetili tu težinu poduhvata i htjeli su sudjelovati u tome – rekao nam je Željan.

Željan je sam mnogo puta financijski pomogao pravim avanturistima, ali nikada neće pomoći lukavim putnicima koji traže novac za svoje godišnje odmore. Sjeća se Hrvoja Jurića koji je neki dan s biciklom usred zime stigao na Nordkapp. To je pothvat, to treba podržati, nema agencije, turističkih vodića, nego samo put i što on donese. Kako je Željanov prijatelj fotograf i putopisac Davor Rostuhar napisao “Ne putujemo radi cilja, nego radi puta koji nas dovodi do tog cilja”. 

Hrabri avanturist Hrvoje Jurić

To je Željanova vodilja, bitan je put i njegova čarolija, te što on sve donese. Sjeća se Željan kad mu je Hrvoje Jurić poslao mail kako mu je teško, te da je 1000 kilometara do cilja, ozlijeđen i da je ekstremno hladno. Pisao je kako mu je nedavno iznenada umro otac i kako im je teška financijska situacija. Odgovorio mu je Željan jednim ohrabrujućim i motivacijskim mailom, te ga upitao broj računa gdje da mu uplati donaciju. 

– Na moje iznenađenje je odgovorio kako sam mu mnogo pomogao sa samim motiviranjem i da mi je jako zahvalan. Trebao mu je netko da podjeli svoje teške trenutke i da ga motivira za dalje. Rekao mi je da mu novca za sada ne treba i zahvalio mi na ponudi. To su pravi avanturisti koji to žive, mi želimo osjetiti glad, strah, neizvjesnost, žeđ, umor, iscrpljenost, pomičemo granice i svaki ožiljkak nosimo sa ponosom, a kad padnemo uvijek se dižemo i idemo dalje. Razmišljajući o tim temama brzo sam skratio vrijeme i nisam razmišljao o boli u nozi, taman je bio sumrak i vrijeme je da se što prije maknem sa ceste, jer klokani nastupaju – emotivno je ispričao Željan.

Srećom, ulazio je u Kununurri gdje je dobio predivan apartman s bazenom, a to mu je osigurao domaćin Nikola Čavlović iz Pertha s kojim ga je upoznao Vjeran Duplančić. Na stolu u apartmanu, čekale su ga sarme koje su odlično sjele uz Corona pivo. Čizmu je uspio skinuti, ali mu led nije baš pomogao, oteklina je i dalje bila velika. A skinuo je čizmu na način da je skupa s njom na nozi otišao pod tuš i pustio hladnu vodu. 

– Tek nakon 15-tak minuta kad je oteklina malo splasnula uspio sam skinuti čizmu i bio sam presretan. Ipak, nadam se da ništa nije slomljeno, a sutra ću otići do ljekarne, kupiti razne masti i tablete pa pokušati sanirati nogu. A što se puta tiče, napravio sam do sada oko 13.000 kilometara, ostalo je još oko 6000 do Sydneya. Ostat ću barem tri dana ovdje da se malo izliječim i nastavljam dalje, ali prije toga pokušat ću što vise interesantnih stvari vidjeti u okolici Kununurri – zaključio je Željan i pozva vas da idući ponedjeljak doznate je li uspio nastaviti put prema Sydneyu…