Alkarska povijest kroz duge 304 godine neprestanog održavanja imala je mnoge zanimljive trenutke koji su, zlatnim slovima, ostali upisani u vitešku riznicu. Prošle godine je još jedan takav dobio posebno mjesto u spisima jer, barem po poznatim informacijama, nikad prije nije se dogodilo da dva brata budu u istoj alkarskoj povorci. Slučaj je to koji je, na margine nove priče, stavio braću Petra i Lovrina Tomaševića, potomke stare alkarske i glazbene loze.
Prvi puta dogodilo se to četiri dana prije prošlogodišnjih alkarskih svečanosti kada su se, rutiniranim probama alkara kopljanika, u vježbama pridružili i alkarski momci, a u tom trenutku brat bratu bacio koplje na kraju treće trke:
– Osjećaj neopisiv, kad se sjetim prođu me trnci. To je jedna velika čast, poseban ponos za cijelu obitelj Tomašević jer svi dišu kao jedan za Alku. Prošle godine mi se brat pridružio kao alkarski momak pa smo, tako, ispisali i povijest što se tiče same Alke. Imamo još veći poticaj sada da skupa donesemo neki trofej u našu kuću, na ponos cijele slavne alkarske loze – govori nam Petar, specijalist Javne uprave u MUP-u Policijske uprave Split.
Kao pratitelj barjaka Petar je debitirao 2002. godine, a na 292. Sinjskoj Alci imao je čast nadmetati se kao alkar kopljanik. Iako do sada nema alkarskih trofeja jako blizu slavodobitničkog plamenca bio je 2010. godine kada mu je, nažalost, božica Fortuna bila manje naklonjena pa je nakon pripetavanja s Marijom Šušnjarom slavlje otišlo preko rijeke Cetine.
Svoj “vjetar u leđa” imaju Tomaševići i na Alkarskom trkalištu. Budnim oko, s dna, blizu biljega, početne pozicije polaska alkara u trku, sve prati otac Kažo. Uvijek je on bio uz Alku, ali zasigurno posebno srce zadrhti kada u boj krenu oba sina:
– Ponosan je otac što ima dva sina u Alci, ali mu je sada i još veći ponos kada povede i unuka Jakova da pogleda mene kao oca i svog strica kako maršira Trkalištem – ponosno nam govori Petar.
Ipak, uz alkarsku priču, već kazano, Tomaševići su uvijek bili i vrsni glazbenici. Zanimljivo je tako krenuo i Petar, kao član Gradske glazbe Sinj pa je i, prije dolaska na pržinu s konjem, bio na “daskama koje život znače” za Sinjane i Cetinjane.
– Svirao sam trubu u glazbi deset godina. To sviranje je tradicija loze Tomašević pa su tako u Glazbi i stric i rođaci. Moj je put na kraju otišao u alkarskom smjeru i drago mi je zbog toga jer pune 63 godine, dok ja nisam stigao 2007. Tomaševići nisu imali predstavnika u Alci. Da nije bilo Alke vjerojatno bio i dan danas svirao – zaključuje Petar pogled upućujući prema drugoj strani alkarskih tribina na kojima je sjedio brat Lovrin, dipl. oec u tvrtci A.N. Pek iz Zagreba, a sinjskoj javnosti po mnogim dobrim ulogama poznat kao član Sinjskog pučkog kazališta.
Neka dvojicu braće i dalje krasi junaštvo vitezova i gordi stav pradjedova uz želju da još malo otežaju ovu časnu crticu pa uz sudjelovanje donesu u Tomaševiće i zajednički alkarski pehar.