Zašto ćemo zauvijek živjeti Olivera i njegovu pismu?

Oliver je jedan od onih koji su uvijek u modi, ako mogu to tako reći
jer je samo jedan od nas-čovik. I ljudi to prepoznaju. Cilj je svakog
stvaralaštva doprijeti do ljudi, a najbolji su u tome oni koji prvo pokažu
sebe. 

Pokazati se onakvim kakav jesi, sitnim čovikom, jednim od nas. Na miru
otići na peškariju, na pijacu, a opet stati na scenu pred tisuće ljudi i
komunicirati s njima tako toplo i prisno kao da si na kavi. Eto, to može samo
onaj ko je čovik, a to je bio i ostat će uvijek Oliver. Ono što nam je Oli
ostavio u baštinu je ljubav. Ona čista, topla, neiskvarena iskra koja može
progutati sve. Snažna i nenadvladiva, jedna, a prožima sve. I kad se bolje
okrenem vidim da je bio u pravu. Sve što radimo kako treba i sve što nam ide,
tako je jer ulažemo ljubavi. To je onaj začin bez čega ništa ne postoji. I moja
majka stavlja vegetu u juhu, ali glavni začin je ljubav. 

Ne trebaju vam tu
nikakvi recepti. Kad tako krenemo od malih stvari, vidimo da je ona uistinu u
svemu, dakako u svemu dobrome. I tu si Olivere bio u pravu. „Vjeruj u ljubav
jer ljubav je sve.“ Zanimljiva je stvar da kod Oliverove glazbe nikad nemaš
potrebu znati točan naziv pjesme, preslušavati ih kako bi ih znao jer ako to i
pokušaš shvatit ćeš da su ti te pjesme od negdje već poznate. To je tako jer se
one žive. Gdje god kreneš: na radiju, u dućanu, njegovi stihovi su oslikani na
ulicama, njegove pjesme su ti puštali roditelji… Ne znam to objasniti, ali bit
je da je on svugdje oko nas, uvijek. 

Nema naraštaja koji ne voli ili ne zna za
Olivera jer on je naš čovik i njegove su pjesme naš svjetonazor. Danas,
nažalost postoje brojni izvođači koji promoviraju pogrešne vrijednosti. Ne
želim takve stihove navoditi jer se trudim da ovaj tekst sadrži samo ljubav. Želim
samo naglasiti da bismo svi trebali živjeti Oliverove pjesme: ljubav koja ne
gleda materijalno, trebali bismo se miriti, a ne odustajati olako jedni od
drugih u svim odnosima. Naše je vrijeme ono koje donosi hladnoću sa Zapada,
otuđenost, tehnologiju, ali mi trebamo takvim stvarima pokazati južnjačko srce,
ono najveće i naš prkos, ali prije svega ljubav. 

Mogu mi pokazat Victoriu i
Davida, ma bilo koga, al za mene su jedini uzor prave ljubavi Roko i Cicibela:

 „S puno srca, s malo riči goli, bosi, gladni, grubi volili se cilo vrime.“ I to
je srž svega, ne treba dalje ništa govoriti, samo slušati Oliverove pjesme, ali
prije svega truditi se živjeti  ih. Jer
na kraju sve što ostaje je život, a osjećamo da je potpun tek kad osjetimo
ljubav. Hvala ti Olivere na tome, hvala ti na tekstovima koje ne možemo samo
pjevati već trebamo i želimo živjeti.