Oduševljava gdje god se pojavi: Don Dražen Balić najveći je planinar i meteorolog među svećenicima

Foto: Teo Bartulović / HPD Sveti Jure Zagvozd

Rođen 1969.godine u Dugopolju, ovaj strastveni
zaljubljenik u uspone svoje prve planinarske korake pravio je po Mosoru kao još
maleni i nejaki dječačić penjući se zajedno s bratom Mladenom. U međuvremenu je
završio Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, zaredio se, a potom služio  u Dicmu Donjem,  Biskom, Liski i Kotlenici, Ravči i Jesenicama
da bi se od 2012.godine “skrasio” u Trogiru gdje danas obavlja službe od
pomoćnika župnika u katedrali , kapelana č.s. benediktinki u samostanu svetog Nikole
i župnika  Velog i Malog Drvenika, te
naravno i kapelana planinara.

Osim što je osvojio sve vrhove planina u Hrvatskoj penjao
se i na najviše vrhove u BiH, Crnoj Gori, Albaniji, Sloveniji, Alpama,
Italiji,…U posljednjih deset godina osvojio je više od milijun metara
nadmorskih visina, a posljednjih  35 godina
vodi meteorološki dnevnik u koji nije uspio zaviriti ni splitski
Hidrometeorološki zavod. U siječnju ove godine dobio je i svoj dokumentarac
“Svećenik-planinar” zahvaljujući dobrom prijatelju i alpinistu Stipi Božiću i Branku Dobroti.

S ovim svestrani svećenikom razgovarali smo o
njegovim planinarskim hodočašćima, meteorologiji, papi Franji, ali i otkrili nešto sasvim novo o Gospi Snježnoj koja za don
Balića nije ni mit ni stvarnost već legenda. I to legenda koja se nije dogodila
samo u Rimu već u susjednim nam Dućama.

Kako
je došlo do toga da na vrhovima dalmatinskih planina predvodite zaboravljena
hodočašća, odnosno misna slavlja?

– Ja sam u planini od malih nogu. Rođen sam
u Dugopolju i od prve godine život hodam po vrhovima planinama i to mi je u
krvi, ta ljepota božja u visinama. I kasnije kada sam postao svećenik, drugi
svećenici koji su u župama biokovskim i zamosorskim su tražili od mene da dođem
na određene vrhove i da i njima pomognem u misnim slavljima. Rado idem i s
velikom radošću održavam ta misna slavlja. Posebno volim proljeće, ljeto i
jesen za slavlja u planinama,osobito kada su svetkovine.

Koliko često idete na hodočašća u
planine?

– Svake godine slavim barem petnaestak  svetih misa na vrhovima.

Što je to toliko posebno u
hodočašćima u planinama?

–  Posebnu draž imaju usponi na Mosor kada za
sve planinare bude organizirana misa na vrhu Mosora, na Kablu kod križa koji
sam ja i blagoslovio još prije desetak godina. To je posebna draž. Onda na
svetom Juri na Kozi prve subote u sedmom mjesecu, to je osobito izazovno ići iz
Doca i s ove strane iz Gata. Sveti Ilija na Biokovu je izazovan zbog same
pozicije, pogleda na Bašku, Baško polje i more. Sveti Jure na vrhu Biokova pa
sveti Roko… Ima puno toga i po Kozjaku, omiškoj Dinari, pa misa podno Troglava
koja bude za hrvatske branitelje,… Svako hodočašće na svoj način ima ljepotu.

Koliki je interes planinara, a koliki
ostalih za takvu vrstu planinarenja?

– Pa veliki je interes. S vremenom sve veći  jer čovjeku je i sve veća potreba da se makne
iz urbanog života, iz gradova i da ode u božju prirodu i tako spoji duhovnu i
tjelesnu okrjepu, nađe novo prijateljstvo, ali prvenstveno da čovjekov duh nađe
mir, da nađe izvornu ljepotu.

Koliko su mladi zainteresirani za
takva hodočašća?

– U zadnje vrijeme sve više i više mladih
ide na takva hodočašća pogotovo kroz srpanj jer je ljetno vrijeme i slobodniji
su od fakulteta i obveza. Najčešće idu na Mosor i Biokovo. Primjećujem, posebno
ako se spoji u jesen kada se ide na Mosora na Veliki Kabel, onda idu i u dom i bude
tu druženje i mladi sve više žele doći.

Za
mlade nisam imao nikada posebno organizirana hodočašća jer mi je nezgodno to
uskladiti zbog mojih službi koje pokrivaju dva otoka, grad, samostan, katedralu.
Mladi imaju svoje studije i obveze, teško je naći prikladno vrijeme. Izlete sa
radio s mladima dok sam bio u Jesenicama u Sumpetru, na Paklenicu, Plitvice,
Kupres. Sada nisam jer nisam u mogućnosti zbog toliko obveza.

Trebaju li mladi više vremena
provoditi u prirodi, a manje uz kompjutore?

– Trebalo bi to sve izjednačit. Naći
ravnotežu, imati jednu mjeru odnosno upotrebljavati ili se služiti stvarima, a
ne njima služiti. To je kao i odnos duše i tijela, i hrane i pića i kretanja i
počinak i sve to valja napraviti jednu unutarnju ravnotežu.

Neobično za jednog svećenika da je
osvojio sve vrhove planina u Hrvatskoj?

–  U Hrvatskoj su usponi na planine uglavnom
lagani. Mosor je kamenjar žestoki i tu sam naučio na stinu. Mosor me dobro
izoštrio, a ovo sve drugo je lagano. Osvojio sam sve vrhove u Hrvatskoj, a onda
sve okolo. U Crnoj Gori osvojio sam Durmitor, u Albaniji Prokletje, slovenski
Triglav, Karavanke, Kalmničke Alpe, Julijske Alpe. U Italiji sam osvojio
Dolmite, Švicarsku i Francusku, Mote Rose i Gran Paradiso,…

Obzirom da je svećenički posao
zahtjevan koliko uopće stignete ići u planine?

– Jednom mjesečno, malo jača tura u jedan
dan, tipa uspon na vrh Biokova ili Dinare ili negdje od ovih naših planina, od
jutra do večeri. Uz to tjedno odem pola dana po našim ovdje brdima, a ljeti
uglavnom par dana u nizu odem u planine.

Može li se Boga pronaći u planinama?

– Bog je prisutan svuda. Najprije je
prisutan u stvorenoj prirodi, u čovjeku, u ljudskoj duši čovjeka. Bog je stalno
oko nas, a znamo kao kršćani da je osobito prisutan u otajstvu Svete crkve, u
euharistiji, da tu Isus živi i da je tu otajstveno prisutan.

Jeste li imali vjenčanje u planinama?

– Bilo je vjenčanja u planinama. U nekim
crkvicama koje se nalaze na brdu, ne velikim planinama, u crkvicama koje se
nalaze na brdima uz more. Rijetko, ali bilo ih je.

Smatrate li da mladenci odabiru ta
mjesta zbog okruženja, lijepog pogleda,..?

–  Vjenčanje je sakramenat ženidbe i on je
javni čin i uvijek je dobro da se čini u župnoj crkvi, ali u nekim prigodama
može bit i u svetištima pa sam tako imao jedno vjenčanje u Gospe od Prizidnice
na Čiovu. Preporučljivo je da se takav sveti čin čini u župnim crkvicama, a
manje u kapelicama ili crkvicama po brdima.

Jeste li član nekog planinarskog
društva?

– Član sam PD “Mosor” i to već dugo. Dobio sam
i nagradu za doprinos tom društvu i član sa “Ljubljana” koji je osnovan u
Dugopolju. Ljubaljan je jedno novo društvo, a ja sam evo člana oba.  

Koliko planinarskih kilometara imate
u svojim nogama?

– Teško je to procijeniti. Uspona imam
sigurno u zadnjih deset godina više od milijun metara po mojoj procijeni.
Tisuću kilometara u vis čistog uspona.

A koraka? Kao kišnih kapi kada pada
gusta kiša.

O vašoj strasti prema usponima
snimljen je i dokumentarac “Svećenik-planinar”. Kako je došlo do toga?

–  Stipe Božić me već dugo godina prati i evo
i prijatelji smo. On je išao sa mnom na neke ture, bio na mojim misama u planinama
i to je sve snimao. Onda je došlo do te ideje o filmu i uz neke dobre ljude
koji su to inicirali, Branko Dobrota je sa svojom ekipom napravio dokumentarac
koji je prikazan u siječnju. U njemu je prikazan moj život, usponi, službe i
svete mise na vrhovima planina.

Kako ste zadovoljni dokumentarcem?

– Zadovoljan sam jer Stipe Božić je ljudina
i on je vrhunski snimatelj. Njegove emisije su, ne samo u Hrvatskoj nego u
cijelome svijetu, prepoznatljive tako da je posebna draž i izazov biti povezan
s čovjekom takvog kalibra jer kad on napravi ovako nešto to ostaje za vijeke vjekova.

Osim što ste strastveni planinar,
može se reći da s istom tolikom strašću pratite i meteorologiju. Preko trideset
godina vodite meteorološki dnevnik. Što se sve skriva u njemu?

– Meteorološke dnevnike vodim od 1980.godine
i on uključuje podatke s Dugopolja, a onda i podatke iz mjesta gdje sam i gdje
boravim, gdje služim, kao i podatke s vrhova na koje  idem.

Temperature upisujem tri puta dnevno,
tlak zraka, vlažnost, količinu oborina, vrstu oblaka, najosnovnije podatke i
onda se to sve zbraja. To je moj osobni hobi i nikome nisam predao to na uvid. Državni
hidrometeorološki zavod Split je htio to, gospodin Milan Hodžić, poznati meteorolog. Možda im to sve i ostavim jednoga
dana, tko zna.

Postoji pučka izreka da 12 dana,
brojeći od svete Luce pa do Božića, pokazuju kakvi će biti mjeseci sljedeće
kalendarske godine. Ima li istine u tome?

–  Tih 12 dana od svete Luce pa do Božića je
pučka izreka da će takvi biti mjeseci, ali ne mora to biti pravilo. To je
odgovaralo prije 50 godina, ali sada je totalni nered klimatskih promjena
nastao, osobito u zimskim mjesecima. Studeni cijeli, prosinac većinom i
siječanj gotovo cijeli, su nestali sa meteorološke karte kao mjeseci u našim
krajevim. Postalo je konstantno toplo, zima se pojavi krajem siječnja, početkom
veljače i traje 15, 20 dana i to je sve od zime. Nastao je veliki poremećaj.

Kada smo već kod izreka, da Vas
priupitam još nešto. Gospa Snježna, mit ili stvarnost?

–  I stvarnost i mit. Legenda. Na Gospu od
Snijega u Dućama u staroj crkvici na planini, 1946.godine, koja je bila
razorena pa obnovljena, bila je snježna mećava unutar prostora crkve. 15 minuta
usred ljetne anticiklone, vedrine i vrućine, odjednom je zahladilo i 15 minuta
je padao gusti snijeg. Najmanje deset ljudi je posvjedočilo tom događaju. Dogodilo
se čudo!

Što mislite o papi Franji koji je
dosta osebujan i uvodi prilične novosti u odnosu na svoje prethodnike? Djeluje
li Crkva u Hrvata po njegovim napucima?

– Papa Franjo je osjetio socijalu i bijedu
rubnih krajeva, on ide jednostavnošću komunikacije. Prilagođava se malo
čovjeku. Susretljiv i jednostavan, takav je on.

Što se tiče Crkve u Hrvata, ona
djeluje po njegovim principima s obzirom da je on terenac i obišao je toliko svijeta
te zna kako se najbolje postaviti prema narodu.

Papa Franjo spominje frazu “treći
svjetski rat” i upozorava na opasnost. Što bi to značilo?

–  On upozorava na ono što nije samo oružje
nego je to i jedan veliki ekološki problem, a onda biološki i kemijski u smislu
načina života. Terorizam koji se proširio, borba za taj materijalni svijet koji
je postao kao jedna tempirana bomba da čovjeka uguši sama materija i jurnjava.
Zatim imamo tu i klimatske promjene koje predstavljaju veliku opasnost. Sam
način života je jedna opasnost, a Treći svjetski rat,…teško je sada to
definirati. To političari bolje znaju.

I za kraj našega intervjua, koja je Vaša
poruka mladima, a onda i starijima u ovo vrijeme Došašća?

– I mladima i starima želim više radosti,
više pokretljivosti iznutra, da lice bude vedro, a duh otvoren. Više svjetla
nade u dušama i obiteljima jer onda će čovjek osjetiti onu izvornu snagu koju
je On donio, Emanuel s nama. On je onaj koji je donio svjetlo i osvijetlio nas
s neba, donio svjetlo u štalicu, ušao u naš Betlehem u našu nutrinu da nas
prosvijetli svojim dolaskom. Blagoslovljen Božić svima – zaželio je don Dražen
Balić i s tom željom završio i naš intervju.