Alkarić: Duša, majka i čuvarica Vučkovića dječje alke – Milica Vučković Mikaka

Sve priče uvijek imaju neku početnu točku, trenutak kada je sve krenulo, a ova to zapravo i nema na klasičan način. Svoje začetke priča o Mikaki ima doslovno s rođenjem jer ljubav je to koja se genetski kreirala, ljubav koja je krenula s prvim koracima i ljubav koja nije mogla proći nezapaženo iako Milica i nije za previše medijske pulpe jer, kako kaže, to je ono što ona voli i to ne zahtijeva pažnju kamera i radijskih diktafona.

Ova 65-godišnjakinja je od 1986. godine krenula sa šivanjem alkarskih odora za svoje Vučkoviće. Dobra duša ovog zaseoka svoj trud u najvećoj je mjeri poklanjala, a sve do 2014. godine na Trkalištu malene alke koristila se njezina odjeća. Tada je Udruga “Vučkovića dječja alka” uzela trideset kompleta odore alkarskog momka, 35 komada odore za alkarića i pet nošnji za malene alkaruše. S danom dolaska nove opreme Mikaka je dobila ulogu čuvarice iste.

– Već tradicionalno svake godine dočekam mnoštvo visokih dužnosnika i gostiju na Dječjoj Vučkovića alci. Čuvam i spremam alkarsku odoru, a ljudi me vole i poštuju. Svi znaju tko je Mikaka u Vučkovića – ponosno nam govori omiljena spremačica u sinjskoj Osnovnoj školi Marka Marulića koja će, kako kaže, posao zbog odlaska u mirovinu morati napustiti.
Cijeli radni vijek provela je u toj školi, od daleke 1978. godine, a uvijek je s istim žarom i zadovoljstvom dočekuju i ispraćaju generacije i generacije učenika. Sramežljivo nam kaže i Milica kako su dolazili i roditelji mnoge djece pa govorili da oni stalno pričaju o nekoj dobroj spremačici, da je zaslužila nagradu grada Sinja, na što bi im ona odgovorila da ni ne pomišljaju na nikakvo predlaganje za istu.

Uvijek nasmijana brzo je postala miljenica svog naroda, ali i simbol najpoznatije Dječje alke u Cetinskoj krajini jer, s dužnim poštovanjem prema svima, bez Mikake se u Vučkovićima jednostavno ne može. Štoviše, sve što Mikakino oko vidi ona jako brzo pretvori u vlastiti rad pa smo tako, u njezinoj obiteljskoj kući, naišli na brojne takve predmete poput puški, kubura i kopalja i sve to od prirodnog i domaćeg materijala uz mnogo truda i volje i sati provedenih u izradi.

Milica je i strastvena obožavateljica Sinjske alke, a zanimljivo je kako, od svoje prve godine života, do dana današnjeg nije propustila gledanje Alke na Alkarskom trkalištu:
– To je u genima. I moja teta je s 92 godine išla gledati alku na Alkarsko trkalište. To je za nas bio život, nešto posebno. Nije jednostavno bilo propuštene Alke i do kada god budem mogla hodati pratit ću svaku Alku – kaže Mikaka.

Posebna je stvar u njenom životu bila, a i još maleni motiv da zavoli konje baš toliko velikom ljubavlju ta da su, dok je još bila malena curica, iz Alkarskog društva stigli u njezinu kući i uzeli jednog konja. Čuvala ga je ona i na Alkarskom trkalištu i bila ponosna što je baš on bio dio Sinjske alke.

I ove će godine, 64 put po redu u službenoj organizaciji, maleni alkarići pohitati centrom zaseoka Vučkovići gađajući u alkarsku metu, a ponovno će domaćini i gosti moći na djelu, van onog svakodnevnog rada oko Alke tijekom cijele godine, vidjeti Milicu Mikaku. Njenu važnost u cijeloj kompleksno organizacijskoj priči iz Brnaza uvidio je i sponzor, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pa ju je jednom prilikom tako nazvao “šeficom”. Baš je zbog tog događaja mnogi i dan danas tako nazivaju.

Dobivala je od Dječje alke i mnoga priznanja, plakete za ustrajan rad i medalje u vidu alki, ali ono što Mikaka znači za ovo viteško nadmetanje ne može se okruniti nikakvom krunom. Žrtva je to koja nema cijenu. Nek joj sretno i uspješno bude i dalje!