Milena Budimir: “Željela sam pokazati da se sve može, jer – može se!”

Ona je supruga, majka i novinarka, a odnedavno i spisateljica. Njezino ime je Milena Budimir, a osim što je već dugi niz godina u novinarskim vodama, odnedavno je i ponosna autorica zbirke kratkih priča pod nazivom “Sol života”.

Promocija knjige je iza nje, dojmovi su se slegli, no čestitke još uvijek stižu na Mileninu adresu. Tako smo i mi odlučili pričekati da Milena uhvati malo zraka i da nas upozna sa svojim najnovijim uratkom.

–  “Sol života” je zbirka kratkih priča, podjeljena na tri, kako se meni činilo – posve prirodne, cjeline. U prvom dijelu naziva “Fameja” progovaram i prepričavam obiteljske legende, obiteljska sjećanja, način na koji su živjeli, kako su zemlju održavali, ribu lovili, djecu odgajali. Drugi se dio zove “Dalmacija” u kojem su priče koje smo svi mi nekada od nekoga čuli. Moj pokušaj da na “komad karte stivan sjećanja”, da se ne zaboravi način života nekada. I u trećoj cjelini, u “Kroaciji” su priče o modernoj Hrvatskoj, o našim problemima, o krizi morala i financija, o patnjama, onaj mračniji dio nas – kratko je ispričala Milena o sadržaju svoje knjige.

Cijeli svoj život Milena nešto zapisuje, pa je bilo i logično upitati je – je li ikada sanjala da će baš ovo doživjeti, svoju vlastitu knjigu.

– Sanjala sam o tome, priznajem. Valjda svatko ko piše iz duše i za dušu mašta kako će jednoga dana negdje, netko pročitati ono što je po papiru iskrojio. Moj se san, hvala dragom Bogu, ostvario – iskreno će Milena.

– Sve je došlo kao potreba! Potreba da se i mentalno i emotivno “očistim”, da za svoju djecu i djecu moje sestre ostavim povijest obitelji, da se ne zaboravi. I tako, jedna je priča vodila drugoj – kazala nam je o tome otkud uopće ideja za sve.

Pričice nastajale – na satu!

Pored troje djece, supruga, svakodnevnog posla i još mnoštva obaveza, teško je ne zapitati se kad je uopće imala vremena za pisanje.

– Duge su noći… Nisam disciplinirana i ne mogu se prisiliti da u dnevni ritam ubacim obavezni sat za pisanje. Zato mi je puno pomogla moja Škola kreativnog pisanja, osnovana od profesorice Irene Delonga Nešić pri Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Tamo sam svakog četvrtaka uz moju “podrumsku ekipu” donosila svoje “domaće radove”. Imali bi zadanu temu ili smjer, a onda bi iz svakog našeg pera izašla posve drugačija priča. Većina ovih mojih pričica je tako nastala ili na satu (švercala san se!) ili u parkiranom automobilu ispred GKMM-a, jer ne mogu sebi dopustit da na sat dođem bez domaćega i to u 42-oj godini života.

A što dalje? Da čekamo neki nastavak ovoga djela, nešto sasvim novo? Radi li Milena na nečemu? Otkrila nam je autorica i to.

– Nazovimo to “romanom u pokušaju”, već duži niz godina za svoju djecu pišem zgode malenog dječaka, kojeg su roditelji umorni od stresa – odveli na miran Mali otok. Nadam se da ću uspjeti u namjeri da to bude pravi dječji roman.

Inače, za sve one koji nisu upoznati s Mileninim likom i djelom, kazat ćemo još jedan detalj. Objava zbirke priča zapravo je nagrada – Milena je, naime, pobijedila na natječaju kratkih priča prije dvije godine. Organizator je bio web knjižara “Redak”, a njezina priča “Na Marsu ima vode” donijela joj je prvo mjesto i za nagradu – izdavanje knjige, što se sada i dogodilo.

Evo kako se autorica osjećala kada je prvi put gotov proizvod – svoju knjigu – dobila u ruke:

– O, joj, rasplakala san se ka dite kad mu uzmeš igračku! Inzistirala sam da na naslovnici knjige bude fotografija mojeg dida, a na poleđini izvadak iz Knjige vjenčanih, gdje se jasno vidi kako su 6. siječnja 1909. moji praroditelji ljubav i na papiru potvrdili. Dida se potpisao krasopisom, a baka je stavila – križ. Bila je nepismena, sve dok ju moj tata nije naučio čitati i pisati kada je on sam krenuo u školu. Željela sam time pokazati da se sve može, jer – može se! Može se napisati knjiga! Nadam se svim srcem da će se čitateljima svidjeti, nadam se da će ju primiti u svoj dom s ljubavlju, baš kao što sam je ja s ljubavlju i stvarala.

Promociju u GKMM pohodili su brojni Milenini prijatelji i kolege, dvorana je bila premala za sve zainteresirane, a ona sama nije krila oduševljenje. Još uvijek je pod dojmom toga, a evo kako opisuje osjećaj kad se nalaziš na promociji vlastitog djela pred gomilom ljudi.

– Znaš onaj osjećaj kada skočiš u more, pa ti tijelo nema težinu? E, tako! Umirala sam od straha da se na promociji neće pojaviti nitko, osim onih koji “moraju”, dakle – uže obitelji – no ispalo je da imam sjajne prijatelje, koji su bili svjesni moje treme i koji su došli pridržati mi ruku, doslovno. Hvala im svima od srca! Uljepšali su mi dan, ma ke dan – život!