Splićanka Nevenka Mladina Stettler prva Hrvatica koja je osvojila najviši vrh Oceanije i Australije

Nije mala stvar kada se u šestom desetljeću života, nakon samo nekoliko godina bavljenja alpinizmom, popnete na najviši vrh Oceanije i Australije- Carstensz  Pyramid. Upravo to je učinila Nevenka Mladina Stettler i vjerojatno je prva i jedina Hrvatica koja je osvojila taj vrh. Riječ je o jednom od sedam najviših vrhova svijeta prema Seven summits projektu ili u prijevodu na hrvatski- sedam najviših vrhova na sedam najviših planina na sedam kontinenata. Carstensz Pyramid smješten je u Papui Novoj Gvineji, na 4884 metra nadmorske visine. Upravo na toj visini početkom ove godine, među ostalima, zavijorila se i hrvatska trobojnica.

Iako se tek nekoliko godina bavi penjanjem i iako je riječ o jako zahtjevnom usponu, Nevenka se ipak odlučila zaputiti na taj daleki put.

– Počela sam se baviti alpinizmom prije četiri godine. Prije tri godine mi članovi Dinarida popeli smo se na najviši vrh Afrike- Kilimanjaro. Osim toga, prošle godine bila sam član austrijske ekspedicije i popela se na najviši vrh Europe- Elbrus. To je zaista doživljaj, za čiji su opis riječi presiromašne. Sada sam se odlučila za Carstensz Pyramide jer su tehnički najzahtjevnije. Upravo ta činjenica me zaintrigirala. Pronašla sam njemačku ekspediciju čiji su članovi bili tri Nijemca, dva Talijana, tri Austrijanca, jedan Švicarac i ja – počela je svoju priču Nevenka.

Činjenica da je većina članova skupine bila s njemačkog govornog područja, Nevenki nije predstavljala nikakav problem jer je i sama dugo godina živjela u inozemstvu. Bila je stručna osoba za migraciju u Zurichu i zahvaljujući tome naučila se sporazumijevati na više svjetskih jezika.

 “Sasvim druga civilizacija”

– Odlučila sam da neću ići sama nego da ću se priključiti toj skupini. Tražimo uvijek ono što je najjeftinije, a kako je teško bilo organizirati domaću ekipu, odlučila sam se priključiti ovoj ekipi. Cijela ekspedicija je trajala 15 dana. Prvo je do odredišta trebalo promijeniti šest aviona jer je zaista daleko, zatim je trebalo šest dana dok smo došli do baznoga logora koji se nalazi na visini 4050 metara. Pet kilometara od baznog logora preko šestometarskog kamenog zida do vrha, a onda istim putem natrag. To je sasvim druga civilizacija. Vatra, voda, slamate nastambe u prašumi, iz kojih izlaze niski, bosi tamnoputi ljudi mišićavih nogu i probušenih nosnica. Pokoja crnosiva svinja (statusni simbol bogatstva, platežno sredstvo), veseli, radoznali pogledi djece- imate osjećaj da ste došli u kameno doba. Planina se razlikuje od svih ostalih jer, dok se penjete prema vrhu, nikoga ne srećete putem. Recimo kad se penjete na Kilimanjaro, uvijek ćete sresti neku skupinu, no ovdje to nije slučaj. Inače, penjači ovu planinu ostavljaju za kraj, baš iz razloga jer je tehnički najzahtjevnija. S obzirom na moje godine, odlučila sam ići drugačijim rasporedom, pa krenuti s ovim – kazivala je dalje.

Zanimalo nas je i kakav je osjećaj osvojiti planinu i doći do njezinog vrha.

– U biti ne osvajam ja planinu, nego ona mene. Zamislite da se nalazite na 15-dnevnoj, 150- kilometarskoj izložbi slika, samih unikata, na jedinstvenom koncertu kiše, vjetra, rajskih ptica, a onda se penjete uz grandiozno 600-metarsko klesarsko djelo s čijeg se vrha prostire pogled koji oplemenjuje dušu, a nigdje kreativnih osobenjaka i uštogljenih posjetitelja, sve djela univerzalne umjetnice bez ega- prirode. Čovjek na takvim putovima, u tim minimalnim uvjetima i enormnim tjelesnim naporima najbolje upozna samoga sebe. Tjelesni umor vas upozna sa emocionalnom i mentalnom “smrti”, samo vas noge izvlače iz zakona “svejednosti”. Tek nakon odmora preplavi vas jedinstvena euforija koja u vama oživi i već okamenjene stanice. Također, shvatiš s koliko malo stvari možeš funkcionirati, sve što ti treba imaš u jednom ruksaku. Često precijenjujemo našu važnost prisutstva ili potrebu  kontroliranja pa hvatamo za taj famozni mobitel koji nas vraća u svakodnevnicu, a na ovim prostorima bez telefonskog signala, učite da život i bez vas ide dalje, svojim tokom – pojasnila nam je Nevenka.

 “Živim danas, sutra ako dođe…”

Kao što već rekosmo, Nevenka se ovom disciplinom počela baviti nedavno, koju godinu prije 50- og rođendana, što i nije baš uobičajeno.

– Bavila sam se raznim stvarima i sportovima u životu i shvatila da je život prekratak da bi se samo jednom stvari bavili. Prvo podmirujemo elementarizam (djeca, roditelji, kuća, auto…) niste se ni okrenuli i dođete u godine kada se poželite vratiti sebi, upoznati sami sebe. Ja sam inače nestalana osoba i u Švicarskoj bi često išli u planine, tako da je bavljenje ovim bio logičan izbor. Socijalni posao kojim sam se bavila, kontakti sa raznim svjetskim etničkim skupinama doprinijeli su da je nebitno gdje se nalazim, svugdje se osjećam doma. Zapadnjaci su drugačiji, povučeni su, kad si s njima istodobno možeš biti sam – pojašnjava Nevenka.

Je li povratak u Hrvatsku za stalno?

– Ne mogu reći da sam se vratila. Trenutno sam tu. Imam malu koja ide u školu i bavim se turizmom, a poslije tko zna… Na zapadu sam naučila biti skromna, shvatila sam da i sa malo novaca mogu kvalitetno živjeti. Trudim se da živim danas, a sutra ako dođe. Vidite ljude, pričate s njima o budućnosti, a sutra ih nema. . . Imamo jedan život i treba ga “slaviti”. Mi ljudi u principu skupljamo stvari, a stvari prašinu. Lijepo je ako se čovjek odvaži i stvori mogućnost otići na mjesto na kojem ne postoji zaista ništa suvišno, to je istinska sloboda – zaključila je svoju priču Nevenka Mladina Stettler. 

U priloženoj foto galeriji možete pogledati neke od prizora s njene posljednje ekspedicije.