Zašto žene žive duže?

No, zašto žene žive dulje od muškaraca? Jedna teorija kaže da si muškarci
“iskopaju rani grob” teškim radom i stresom na poslu. Ako je to istina, tada bi
se taj omjer u današnjem vremenu spolne ravnopravnosti trebao izjednačiti ili
barem smanjiti. No, nema dokaza da se to događa. Današnje žene nadživljuju
muškarce u istoj mjeri u kojoj su nekadašnje domaćice nadživljavale muževe
radnike. Nadalje, tko istinski vjeruje da su ondašnji radni životi muškaraca
bili opasniji po zdravlje od ženinog života u kući? Samo pomislite na stres
koji je oduvijek prisutan u tradicionalnoj ulozi žene: ženin život u prosječnom
domaćinstvu može biti jednako naporan kao i muškarčev posao izvan kuće. Zaista,
statistički gledano, muškarci u braku  prolaze puno bolje od svojih žena –
oženjeni muškarci žive mnogo duže od samaca, dok udane žene žive samo malo duže
od samih žena. Pa tko onda ima lakši život?

Žene možda žive duže od muškaraca jer razviju zdravije životne navike od
muškaraca – npr. manje alkohola i nikotina, te zdravija prehrana. No, mnogo
žena puši i pije i hrani se nezdravo. Prema tome, ako su žene toliko zdravije,
usprkos svom duljem životu, kako to da provedu više godina starosti u lošijem
zdravstvenom stanju od muškaraca. Argument životnog stila ne daje odgovor na
pitanje, piše portal Znanost.

U ovom se članku tom problemu prilazi sa šire biološke perspektive,
promatranjem životinja. Pokazalo se da ženke većine vrsta žive duže od mužjaka.
Taj nam fenomen ukazuje da bi objašnjenje za tu razliku među spolovima moglo
ležati u našoj biologiji.

Mnogi znanstvenici vjeruju da je starenje izazvano postepenim nakupljanjem
velikog broja zasebno malenih pogrešaka – poneko oštećenje strune DNK, jedna
poremećena molekula proteina itd. Taj degenerativni rast znači da duljina našeg
života ovisi o ravnoteži između brzine štetnog utjecaja na stanice i
efikasnosti popravka te štete. Mehanizam tijela da održava i obnavlja stanice
je čudesno efikasan – zbog toga i živimo koliko živimo – ali nije savršen.
Nešto od štete se provuče neobnovljeno i sve se to nagomilava kako dani,
mjeseci i godine prolaze. Starimo jer nam tijelo neprestano griješi.

Možemo se zapitati zašto nam se tijela bolje ne popravljaju. Zapravo, tijelo
bi nam moglo sanirati štetu mnogo bolje nego što to sada čini. Barem u teoriji,
moguće je da bi to mogli dovoljno dobro popravljati u vječnost. razlog zbog
kojeg to nije, jest da bi trebalo više energije nego što je to vrijedno kad je
naš proces starenja davno, davno evoluirao, dok su naši preci, lovci –
sakupljači vodili neprestanu bitku s gladi. Pod pritiskom izbora najboljeg
korištenja rijetkih zaliha energije, naša je vrsta dala prednost rastu i reproduciranju,
a ne vječnom životu. Naši geni tretiraju tijelo kao kratkotrajno vozilo, koje
se mora održavati dovoljno dobro da bi raslo i razmnožavalo se, ali koje nije
vrijedno većeg ulaganja u trajnost, budući da je mogućnost umiranja i slučajne
smrti tako velika. drugim riječima, geni su besmrtni, no tijelo je – koje
su Grci zvali soma – jednokratno.

Barem je to ideja koju je gerontolog Thomas Kirkwood razvio kasnih ’70 -tih
prošlog stoljeća. Otada su dokazi koji potvrđuju tu teoriju jednokratnog soma
tijela značajno narasli. Prije nekoliko godina, Kirkwood je dokazao da
dugovječnije životinje imaju bolji sustav obnove od kratkovječnijih.
Dugovječnije životinje su ili pametnije ili veće ili prilagođene sigurnom
životu – poput ptica i šišmiša koje su razvile krila kako bi im život bio malo
sigurniji. Ako možete izbjeći nezgode okoliša barem malo ako odletite od
opasnosti, ako ste pametniji ili veći, tada je tijelo manje odbacivo i isplati
se uložiti veću količinu energiju u nj.

Može li biti da žene duže žive od muškaraca jer su njihova tijela manje
odbaciva? Ovaj navod, zapravo ima odličnu biološku potvrdu. Kod ljudi, kao i
kod većine životinjskih vrsta, žensko je tijelo jako važno za uspješnost
reprodukcije. Fetus ga treba kako bi rastao unutar njega, a dojenče ga treba
kako bi se hranilo. Prema tome, ako je žensko tijelo previše oslabljeno štetom,
postoji stvarna prijetnja šansi rođenja zdravog potomka. Muška reproduktivna
uloga pak manje ovisi o kontinuiranom dobrom zdravstvenom stanju.

Okrutno je za reći da, što se biologije tiče, jedina je misija muškaraca
privući partnericu i onda mogu i umrijeti. Istraživanje provedeno među djecom
Tanzanije pokazalo je da su djeca koja su izgubila oca prije 15. godine bila
malo niža od vršnjaka, a visina je razumno dobar pokazatelj zdravlja. No, djeca
koja su izgubila majku još su gore prošla – bila su niža, siromašnija i kraće
su živjela od djece bez oca. S evolucijskog stajališta, međutim, pobuđivač
“ljubavnog” uspjeha kod muškaraca općenito nije i pobuđivač dugovječnosti. Zapravo
su, visoke razine testosterona, koje pogoduju muškoj plodnosti, poprilično loše
za duže preživljavanje.

Žene se još uvijek bore kako bi dostigle ravnopravnost u mnogim sferama
života. No, biti manje odbaciv je blagoslov koji na neki način kompenzira
neravnopravnost spolova. Postoje dokazi dobiveni iz istraživanja na glodavcima
koji ukazuju na to da se stanice u ženskom tijelu bolje obnavljaju nego one u
muškom, te da kirurško odstranjivanje jajnika eliminira tu razliku. Kao što
mnogi vlasnici pasa i mačaka znaju, steriliziran mužjak često živi duže nego
ženke na kojima nije provedena sterilizacija. Zaista, dokazi potvrđuju napomenu
da je kastracija kod mužjaka karta za duži život.

Može li isto vrijediti i za ljude? Eunusi su nekad bili pripadnici elite u
mnogim društvima. U Kini, dječake se kastriralo kako bi im se omogućila služba
caru bez rizika oplodnje carskih konkubina. U Europi, takve su se ekstremne
prakse provodile kako bi se održala pjevačka kvaliteta dječaka u prijelazu u
adolescenciju.

Povijesni podaci nisu dovoljno kvalitetni a da bismo ustanovili da li su
eunusi živjeli duže od normalnih ljudi, no ipak neki tužni podaci
zagovaraju tu teoriju. Prije mnogo je godina kastracija muškaraca u
institucijama za mentalne poteškoće bila iznenađujuće uobičajena. Jedno
istraživanje na nekoliko stotina muškaraca u neimenovanoj ustanovi u
Kansasu, pokazuje da su kastrirani muškarci u prosjeku živjeli duže za 14
godina od nekastriranih muškaraca. Bez obzira na to, sumnjamo da bi bilo koji
muškarac odabrao tako drastičan lijek kako bi kupio nekoliko dodatnih godina.