Adio kumpanjo, hvala Ti za sve!

Kakav osjećaj. Posljednji put Oliver je zaplovio prema svojoj rodnoj Veloj Luci. Tisuće i tisuće ljudi na splitskoj rivi ispratilo je legendu prema posljednjem počivalištu. Splitska riva, koja je samo nekoliko dana prije u dočeku primila hrvatske nogometne reprezentativce, ponovno je disala kao jedno, ali ovoga puta kao da je taj spontani pljesak koji je pratio lijes legende posljednjim putovanjem splitskim ulicama govorio tišinu i spokoj. Mirno, dostojanstveno, tužno i nabijeno emocijama. Riva je gorjela od baklji, staro i mlado plakalo je za izgubljenim blagom, a niti galeb uz pjesmu „Galeb i ja“ nije te večeri isto letio jer, kako su rekli neki, sluge odmaraju dok gospodar leti. Ali, nikad on tu imenicu gospodara nije htio stavljati kao svoju posebnost.

Svaka Oliverova pjesma urezala se u srce svim Dalmatincima, ali i cijeloj Hrvatskoj, a svaka riječ kao da je bila poruka za sebe, svaka riječ kao da je govorila ono što je Oliver bio – skroman, domaći čovjek koji nikad nije želio da ga se gleda kao nekog posebnog nego običnog ribara koji ujutro baca svoju mrežu, susjeda koji bi rado popio kavu uz čašicu razgovora, prijatelja koji je imao razumijevanja za svakoga, kolegu koji je svoj „zanat“ dijelio sa svima… 

Tako dirljivo je bilo ovo zemaljsko Oliverovo putovanje – od dječačića koji se zaljubio u glazbu i već s 14 godina nastupio na Splitskom festivalu do legende s čijim se pjesmama rađalo, živjelo, zaljubljivalo i umiralo. Možda je upravo zajedništvo na Splitskoj rivi pokazatelj kako je Oliver tu ljubav i svoj stil života isijavao drugima. Ne mogu se ovdje suzdržati suze, dok pišem ovo i same od sebe padaju i još mi je u mislima slika u kojoj s ruba Rive ljudi mašu i kao da kažu „Nikad zbogom, samo doviđenja“ jer nema mjesta gdje se nije čula Oliverova „Cesarica“, „Pismo moja“, „Splite moj“, „Ća je život vengo fantažija“ i mnoge druge koje bi nakrcale redove i redove ovog teksta…

Adio kumpanjo, mirno ti more, sve smo mi ovo krivo shvatili – Oliver nije otišao, on je još tu negdje u nama – u svakom stihu, u svakoj riječi, u svakom galebu koji preleti iznad nas, u svakom udaru mora od stine… Hvala Ti, Oli, za sve!