Komentar Marija Tomasovića: Situacija u Hrvatskoj iz dana u dan sve gora, kome zvono zvoni?

Potpuno dezorijentirana i pogubljena
vlast koju ni dramatični događaji ne uspijevaju donekle
uozbiljiti, samo je tek vidljivi indikator poražavajućeg stanja u
Hrvatskoj.

Ono sve što se nataložilo u nama svih
ovih godina, a nekako se prešućuje i zaobilazi moglo bi, kako
stvari stoje, eruptirati i opasno zaljuljati ne samo političke
oligarhije nego i društvo u cjelini.

Naime, predugo traje ova agonija
iščekivanja i nadanja u bolje sutra. Oni koji vode ovu zemlju već
godinama pokazuju i dokazuju, zapravo na nama testiraju, svoju
neshvatljivu nesposobnost i nedoraslost vremenu u kojemu djeluju. Kao
kakvi luđaci, greškom pušteni među normalan svijet, špartaju
labirintima vlasti, kočopere se u skupocjenim odijelima i još
skupljim limuzinama, liječe svoje bolesne ambicije i komplekse
nemilice trošeći tuđi novac za svoj račun i ugode, iz obijesti i
neiživljenosti svako malo se razvode, utapaju se lažnom svijetu
kojeg podešavaju na mjeru vlastitog osrednjeg duha i trivijalne
prosječnosti…

Još davno je veliki Albert Camus rekao
kako je jedna od karakteristika osrednjeg duha potreba za vječitim
preračunavanjem. A oni stalno nešto preračunavaju, zbrajaju sebi,
oduzimaju drugima, pokazuju na ankete koje sami naručuju i zatim ih
našim novcem masno plaćaju, sumanuto jedni druge naizmjenično
šalju u zatvore, vrte se – i vrte nas! – u začaranom krugu u kojemu
tek rijetkima neće navući luđačku košulju…

Smatrate da je situacija bolja? Ne, ona
je još gora. Nema tih riječi koje bi vjerno opisale stanje u
Lijepoj našoj.

Dok ovi rade to što rade narod
omamljen tonama sedativa tupo zuri u ništa; čeka nekakve promjene
koje, ako se i dogode, neće biti po njegovoj volji upravo iz razloga
što taj isti narod nije aktivan niti angažiran u mjeri koju nalaže
ova dramatična situacija. Uškopljen stranačkim kvazi ideologijama
te izmrcvaren bezbrojnim pokušajima prepušta svoju sudbinu u ruke
zlim ljudima i lošim gospodarima.

Branitelji na hladnom zagrebačkom
asfaltu jedni su od rijetkih koji koračaju, no i njima je davno
smješteno i namješteno kako ne bi bili sol zemlje ove. Kao kakvo
prokletstvo, obljutavila nam je upravo zbog toga i hrana i voda; samo
zemlja nije, jer ona je još krvava..

Dok su im oni gore navedeni i njima
slični u ratu, a naročito nakon rata prodavali tvornice i
nacionalno bogatstvo bjelosvjetskim hohštaplerima, istodobno šaljući
na ulicu kolone očajnika, pravdajući to nekakvim zakonima tržišta,
branitelji su, na žalost, propustili priliku na vrijeme onemogućiti
sve te nitkove koji su uništili sve čega su se dohvatili.

Kažu da nikad za istinu i pravdu nije
kasno, no imamo zastrašujuću bilancu ispod koje netko – tko je
taj!? – mora podvući crtu i reći brutalnu istinu u kakvu smo se to
provaliju sunovratili.

Osim onih s početka teksta, tko je u
Hrvatskoj zadovoljan?

Pa svi su nezadovoljni! Mislite da
među onima što kopaju po kantama za smeće nema, recimo,
umirovljenih učitelja i profesora? Tek držanje i uredna odjeća,
dok traže plastičnu bocu, razotkriva razmjere njihove i ne samo
njihove socijalne i ljudske drame.

Propadajući u zemlju s tom prokletom
plastičnom bocom pitaju li se i tko je sve zakazao u odgoju i
obrazovanju kod ljudi koji vode ovu napaćenu zemlju? Ni u našoj
Crkvi ne zvone zvona kako bi trebala zvoniti. Kome zvono zvoni?