FOTO “Plakali smo i gasili. Vjetar je motao, a borovina je u Dalmaciji k’o top – puca, baca…”

Od prvog poziva do alarma u vatrogasnom domu prošla je svega jedna minuta. Dojava je stigla u 11.14 sati. S druge strane telefonske veze kratka poruka o vatrenoj buktinji kod Mrdakovice na Benkovačkoj cesti. Nije se dalo naslutiti kako će scene dimom obavijenih mjesta, ljude koji bježe od domova i evakuiraju se brodicama, sve ono što se godinama radilo nestati u nekoliko sati plamena, a apokaliptične slike iz Šibensko-kninske županije obići cijelu državu.

– Nemoguće je opisati ono što smo jučer doživjeli. Kad je naišla vatra, to je nosilo kao poplava. Cijela strana je u tren oka postala prah i pepeo – s balkona objašnjava Mato Komšić koji je sa suprugom Marijom ostao u Raslini jer nisu željeli da im buktinja uništi sve. Djeca su otišla za Šibenik, zvali su i njih, ali srce nije moglo.

– Počeli smo odmah zalijevati asfalt, pomagali su nam dvojica mladih vatrogasaca. Plakali smo i gasili oko kuće – priča Marija.

Preko motorole stalno nešto novo…

I zbilja je nemoguće opisati da se polovica nasada vinove loze pretvorila u pepeo, a druga je gotova pa zelena. Slika ispred kuće Komšića. Vrtio je vjetar, kažu, nije birao, a neki su imali sreće. Više sreće nego pameti, usudili su se reći stanovnici ovog malog mjesta u čijem je centru vatrogasni dom. Kolaju ondje snage iz cijele Dalmacije, odmori se na tren i ponovno hita na akciju jer preko motorole stalno nešto novo. Dimi ili da se nakratko aktivira vatra, izbora nema – odmah se sjeda u auto i uz sirene hita do mogućih novih problema.

Par metara dalje u tu rubriku “vjerovali ili ne” ide i kapelica svetog Roka. Kao da ju je plamen preskočio. 

Vatra se širila u svim smjerovima, s obje strane uskih cesta, a u sredini su kuće, ima objekata i na osami. Vjetar ga je nosio brzo, fronta se u kratkom roku toliko proširila da je bilo teško obuzdati plamen, teško predvidjeti kuda će se kretati. U takvim situacijama se lako ostane u obruču.

Ostao je u obruču Golf bez registracija, progutala ga je vatra.

– Bili smo šokirani i molili smo se Bogu da prođe sve dobro. Mi smo prošli neoskvrnjeno, a susjedi su imali kuću i kamp kućicu i jedino su ostali goli zidovi. Momak je na fakultetu u Šibeniku, stanovao je tu, ali više nema gdje – pokazuje Tea Ivanković na ruševine. Iz Zagreba su potegnuli vidjeti ono što se moglo sanjati. 

Bojler je na podu, u kupaonici se još do prije dva dana skidala ranojutarnja pospanost. Na nekadašnjem balkonu ostatci vješala za rublje, oblikom je prepoznatljiva još samo televizija i perilica rublja.

“Pomogao je susjed…”

– Mislio sam i sinoć krenuti put Raslina, ali su rekli da će nas samo policija zaustaviti i da nećemo moći do svojih kuća. Susjed je pomogao i srećom smo imali veliku posudu s vodom kraj kuće pa smo spasili nešto – prepričava Marin Dujmović. Zvoni mu i telefon, slovo svako posvećeno je tragediji sredine srpnja 2022. godine.

– Žao mi je zbog djece. Mislili su se odmoriti ovdje mjesec dana, ali evo ga na. Plakao bi, ali nema od toga ništa – hoda poput Baltazara pokraj do temelja izgorene kamp kućice, dijela ljetne kuhinje, ostave za alat. Kamp kućicu odaje tek vuča za vozilo.