Pust je naš grad, hodam polako niz ulicu,… stihovi su Nene Belana koji žali za svojom ljubavlju koja je spakirala kufere i otišla u metropolu, a njega ostavila u najlipšem gradu na svitu.
Nije nas napustila ljubav i otišla za Zagreb, ali Belanovi stihovi prošli su nam kroz glavu kada smo oko podneva prošetali preko Rive.
Prazni štekati kao i prazne klupe u hladovini palmi na prvu su nam izazvali šok i nevjericu, a potom neku sjetu, osjećaj prolaznosti, manjkavost veselja i šušura koje čovik doživi kad dođe na Rivu.
Sunčano i vrlo toplo vrijeme (oko 30-ak Celzijevaca u zraku) nije bilo dovoljno da izmami Splićane na njihovu najdražu šetnicu pa postavljamo pitanje gdje su se to skrili? Brčkaju li se i sunčaju na nekoj od splitskih plaža, Žnjanu ili novouređenoj plaži Kašjuni?…
Gdje god da bili, dragi naši Splićani, veliki i mali, guštajte jer gušti su gušti!
A onu nekolicinu stranih turista koju smo zetekli na Pjaci nećemo puno hvaliti. Jedni su marendavali, a drugi se fotografirali, za razgovor nisu bili raspoloženi…