Štand sa špigetama i četke naslijedio je od oca, a Splićanima je postao i liječnik i psihijatar: ‘Vremena se mijenjaju, ali stariji ljudi i danas rado svraćaju!’
Vrijeme je prolazno, a život je jedan. Zaboravimo li tako često ovu rečenicu koja opisuje svu surovost modernog vremena koje je one male, sitne stvari kojima smo se radovali, odbacilo na neke nepoznate, prašnjave staze. Kao da nemamo vremena utihnuti na minutu, zaustaviti promet, priču i šušur na ulicama.
Žurbu, sav taj svijet koji se svodi na slijepo oponašanje drugih ljudi, svakog dana, otkako se razdani, na vrhu Rive promatra Naser Asanov, zvani Doktor. Legendarni čistač postola, svojevrsni inventar u centru Splita, čovjek koji je lice i naličje ‘grada pod Marjanom’, ali i persona koja liječi sve probleme. Razgovorom liječi.
Čovjek se nauči živjeti sa svime što mu život nosi. Doktor je zanat naslijedio od oca, Kadrija Asanova, koji je još kao 15-godišnjak u Split došao vlakom kao siroče. Pod palmama na Rivi proveo je pola stoljeća, a onda je klupicu, štand sa špigetama i četke prepustio sinu, mlađem Papecu.
– Kada sam prvi put došao bilo me je strah kako će me ljudi prihvatiti, bez obzira što sam ovdje rođen i školovan. Bojao sam se pogleda tih ljudi. Splićani su teški. Ili te vole ili te ne vole. U njih nema cile-mile. Ili si gore ili si dole – kaže nam mlađi Papec.
– Ali vas su zavoljeli – podvlačimo mi.
– Nadam se da jesu. Vremena se mijenjaju, druge su generacije, drugi tip ljudi. Stariji ljudi još dan danas svraćaju jer im je gušt da očiste postole, pročitaju novine i podjele koju staru splitsku ćakulu – govori Doktor kojem svako toliko netko nešto dobaci. Splitska posla, priča Papec.
Đava ga odnijo. Opet ga nema…
– Prije nekoliko dana sam kasnio na posao. Dijabetičar sam, moram staviti inzulin, a njih petero stalo na štand i krenulo nabrajati – “Evo, opet ga nema. Đava ga odnijo. Da mu stari zna da nije na poslu, kosti bi mu se u grobu priokrenile”. Tako vam je to, kad te pet minuta nema – smijemo se zajedno.
– Nogu sam izvukao ovaj put, nisu rezali – veli kroz zafrkanciju svoju tešku životnu epizodu.
Oca, kaže, ne može zamijeniti. Više glumi nego što istinski čisti postole, ali barem je rutina iz dana u dan ista. Kavica i novine.
– U vrijeme pandemije, Split je postao mrtva priroda – u dahu govori. Ljudi su, opisuje, izgubili komunikaciju ili su se razgovori sveli na teške teme.
Razgovori su u najboljem smislu filozofske naravi. Susretom na tako kratkoj vožnji, na vrhu Rive, govore bez ustezanja. Tako je barem prije bilo. Sada više nema zabavnih tema. Vulgarni život ulice pretvorio se u muk, bolest, prazninu iznutra. Još jači je postao vonj automobilskih para, još nervoznije odvijanje prometa, još bezglavije šetači prolaze ulicama.
– Ovi ljudi iz Nacionalnog stožera su potpuni slijepci. Oni sve ovo napamet gledaju, nek izađu na ulicu na vide stanje ljudi. Puknut će kad, tad – kaže naš sugovornik.
Špigete ili žniranci
Ipak, na štandu Papecovih smijeha ne fali. Smijeh jedino ugasi jugo koje Naseru smeta. Razbaca i špigete po štandu. Žnirance, rekli bi sjevernjaci.
– Novca nikad nije nedostajalo. Kad mene nema ljudi uzmu špigete i ostave novac u prvom škafetinu. Nikad nije falilo, moram to ponoviti. Ma da je 20, 50 ili 100 kuna. Ostave za pivu i za baterije. Zašto baterije? Za moj radio Sunce – zastaje naš sugovornik pitajući smije li napraviti malu reklamu za radio koje ga opušta. ‘Pjesme, pjesme i samo pjesme’, dodaje Papec i dobitnu kombinaciju.
Bilo je i teških trenutaka. S grčom u želucu pamti kolovoz prošle godine kada je svega par metara od njegovog štanda izgorjelo desetak motora.
– Bilo je da bježimo ili da ležimo – ponovno sve na šalu okreće Doktor.
Eksploziju s početka kolovoza uspoređuje čak i sa Sirijom. Ekipa iz susjednih objekata pomogla je da vatra ne zahvati njegov suncobran i špigete.
– Da je uhvatila suncobran, u skladištima na katu su plinske boce. Bogami, ode Split, adio Mare. Dioklecijan bi nas tužio – dodaje.
Dobri duh Splita
Svakodnevno sluša i najveće afere, tračeve, skandale. Sve je to duboko zakopano pod špigetama.
– Moj rad je postao već mjesecima preživljavanje. Ja sam već u godinama, a velike su dažbine. Teško je, ali teško je danas svima. Ipak, ne žalim se. Glavom u zid ne možeš. Kako nam je, tako nam je – ne žali se mlađi Papec dok nam zaključuje kako će na istom mjestu ostati dok ga zdravlje bude služilo.
– Ma dok ne odem gore gdje su mi svi moji zakopani – na Lovrincu. Uplatio sam već dionice u Lovrinac – govori čovjek koji je Splitu kao nekakav živi spomenik. Spomenik s dušom i osjećajima. Spomenik koji broji probleme i rješava nevolje Splita. Splita kojemu je čistač postola, prodavač i psihijatar. Dobri duh.
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News