S Rakelom po svitu: U Petri kad iznajmite magarca, bivate namagarčeni
“Dok sam pisao ovaj putopis, dobio sam tužnu vijest da je moj prijatelj motorist Željko Radic iz Baške vode upravo poginuo vraćajući se iz Šibenika, kamion mu je oduzeo prednost i on je odletio pod kamion i na licu mjesta poginuo. Nikako se nisam mogao skoncentrirati na tekst, ova vijest me strasno pogodila, zaista mnogo, mnogo divnih ljudi i mojih prijatelja je izgubilo živote na motorima i Što je najgore mnogi među njima su bili ozbiljni ljudi s velikim iskustvom i to pokazuje koliko smo izloženi opasnosti koja vreba iza svakog ugla i često sve iskustvo i znanje ti ne mogu pomoći, zato prijatelji moji, kolege motoristi, budite maksimalno oprezni, izbjegavajte alkohol, koristite zaštitnu opremu, te dok vozite mislite na one koji vas vole i trebaju…”
Nakon predivne Kapadocije, ušli su u Siriju. Na samoj granici ulazak je bio jednostavan s carinicima koji su definitivno bili jugonostalgičari. Međutim, kasnije ćete vidjeti da izlazak iz Sirije nimalo nije bio lak kao ulazak, no krenimo redom.
Prešavši granicu stigli su u Aleppo, najveći grad u Siriji kojeg po drevnom nazivu zovu i Halab. Smješten je na sjeverozapadu zemlje i jedan je od najstarijih gradova na svijetu što jasno pokazuju arheološki nalazi iz 6. stoljeća prije Isusa Krista. Onako umorni su u centru grada ušli u hotel gdje su očekivali zasluženi odmor, ali su se susreli s lošim uvjetima koje se riječima ne mogu dobro ni opisati.
– Da se razumijemo, navikao sam na sve i svašta, no ova se zgrada u stanju raspadanja samo s puno mašte mogla nazvati hotelom. Za ne falit, prve su se nevolje dogodile odmah iste večeri. Ivana i ja smo ostavili najnužnije stvari u sobi i izašli na večeru. Na povratku sam htio opet ući u sobu, ali mi se, zamislite samo, u ruci slomila kvaka od vrata. Nije bilo druge nego slomiti vrata i praktički provaliti u vlastitu sobu. No dobro – smijao se Željan.
Kad je sjeo na fotelju u hodniku ispred sobe dok je čekao majstora da im otvori vrata od sobe, ona je propala pod njegovom težinom pa je dobro izderao leđa. Te situacije nalik onima u stripovima Alan Ford ipak ih nisu izbacile iz takta, a nisu ni imali drugog izbora.
Neugodni gosti
Traženje drugog hotela po mraku nije dolazilo u obzir. Ivana se prva išla tuširati i nakon samo nekoliko minuta začuo je krike iz kupaonice. Kupatilo je bilo puno velikih crnih žohara koji su bili izrazito tvrdi, tako da ih je morao par puta zgaziti da bi napokon pukli. Iako su bili katastrofalni uvjeti brzo su zaspali jer su bili jako umorni. Motore zbog toga nisu ni raspakirali, sve su ostavili ispred hotela u nadi na neće biti lopova kada padne mrak.
-Ujutro smo otišli na doručak i konobar nam je htio podvaliti vodu iz špine. Ukoliko putujete kroz arapske zemlje nikako ne pijte vodu osim one flaširane i zatvorene. Ako vam konobar donese unaprijed otvorenu vodu vratite je natrag i zatražite zatvorenu, jer oni nerijetko u nju uliju vodu iz vodovoda koja sadrži određene bakterije na koje mi Europljani nismo navikli pa zbog toga možemo imati velikih zdravstvenih problema poput proljeva i slično. Platili smo račun 35 dolara za 2 sobe, te brzo ‘pobjegli’ iz ruševnog zdanja. Srećom, tijekom noći nitko ništa nije odnio s motora, pa smo ujutro krenuli prema Damasku, glavnom gradu Sirije. Prevalili smo 370 km i odsjeli u luksuznijem hotelu s klimom i TV-om. Recepcionar nam je dozvolio da parkiramo motore unutar hotela pokraj recepcije – zadovoljno će Rakela.
Plativši 50 dolara za dvije sobe očekivali su ugodniju atmosferu, što je bila potpuno pogrešna procjena. Istina, zgrada i sobe su bile OK, ali su brzo otkrili da tu već postoje drugi ‘gosti’, bube nalik krpeljima. Dok se Ivana tuširala Željan je legao na krevet i određivao rutu za sutra u svojoj navigaciji. U jednom trenutku je osjetio nešto izad desnog uha kako ga je ugrizlo. Počešao se i vidio crnu bubu sličnu krpelju.
– Pokušao sam je ubiti, međutim tek kad sam je jako prignječio iz nje je izašlo mnogo krvi koja je ostavila trag na čistom lancunu. Uzeo sam sprej za komarce i nasprejao jastuk. Nakon samo nekoliko sekunda su počeli izlaziti krpelji iz jastuka. Nakon što sam ih poubijao, cijeli jastuk i lancun su bili puni krvavih flekica. Kad je Ivana izišla iz kupatila bila je u šoku, isto kao i recepcionar kojega sam pozvao da vidi taj prizor. Brzo je pobjegao iz sobe i dao nam ključeve od druge sobe na katu ispod – prisjeća se Željan.
Problemi na granici – opet
Nova soba je bila uredna, ali Ivani i njemu nije bilo svejedno, stalno su umišljali da ih nešto svrbi. Svu odjeću su izvadili iz torba i svu je temeljito pregledali da se te baje nisu uvukle u odjeću i obuću. Nakon toga su pregledali jedno drugo da im nisu u kosi, bojali su se da im se nisu negdje na tijelu zakačili poput krpelja pa da ne dobiju puste komplikacije. Međutim, dobro su prošli, na njihovim tijelima nije bilo tih napasnika.
Ujutro su od osoblja doznali da je riječ o bubama koje ne zabijaju glavu u tijelo kao europski krpelji, nego poput komaraca domaćinu sišu krv i odu. Prolazeći kraj sobe gdje su ratovali s bubama, vidio je neke ljude kako je deratiziraju. Bilo kako bilo, Sirijci su brzo reagirali na njihove proteste i uhvatili se posla oko istrebljenja ‘vojske’ krpelja.
Sasvim suprotno od iznenađujuće ugodnog ulaska u Siriju, upali su u velike probleme prilikom izlaska iz ove države. Kad su stigli na granicu s Libanonom, platili su 42 dolara takse za izlaz i dežurnom cariniku su pokazali uredne papire.
– Pogledao ih je letimično i onda značajno upitao – gdje su vam vize za Libanon? – Nemamo ih, no dobiti ćemo ih na njihovoj strani prijelaza – kazao sam mu na engleskome, jer sam te upute dobio od Jordanske ambasade. Učinak tog opravdanja je bio kao kada na vatru polijete benzin. Ne znam zbog čega se Sirijac naljutio, zacrvenio kao paprika i zabranio nam odlazak. Činilo mi se apsurdnim da njega brine imamo li ili nemamo vize za susjedni Libanon – počeo je prepričavati muku Željan.
Vidjevši da su u nevolji bez krivnje, jer vizu nisu trebali vaditi prije, jer je pravilo da se viza dobije na granici kao i Jordanska. U pomoć su priskočile dvije žene iz Bejruta, kršćanka Aida i njena majka Tabitha. One su također prelazile granicu i mobitelo zvale carinike na libanonskoj strani odakle su kratko i jasno poručili neka Hrvati dođu, riješit će vize na Libanonskom graničnom prijelazu.
– Pogađate već, bijesni sirijski carinik o tom rješenju ništa nije želio čuti. Tada sam zaigrao na kartu strpljenja, nadajući se da će upaliti. Čekanje se tako proteglo na 5 sati, ali rješenja nije bilo na vidiku. Carnik je ostao uporan kao mazga, pogledavao je prema nama i sebi mrmljao u bradu nešto poput – Hrvati no pasaran. Nakon duge pat pozicije, odlučili smo se vratiti u Damask jer glavom nismo mogli kroz sirijski zid – govori Željan.
Fatalna voda
Obzirom da nisu ni izašli iz Sirije, tražili su da im vrate 42 dolara, plaćena u obliku izlazne takse. Naravno, pravili su se blesavi govoreći – no money, no money. “Pa dobro, kad je već tako, htjeli smo nastaviti prema Damasku i zaboraviti na 42 dolara. Malo morgen!” Čim su okrenuli motore, dogodio se novi apsurd.
Sirijci opet traže dolare i naplaćuju im ulaz, takse, osiguranje, Carnete i još mnogo toga. Nema veze što uopće nismo napuštali teritorij Sirije, bilo je – plaćaj bratko opet. Nova prepirka nije urodila plodom, platili su ‘ulaz’ od 40 dolara i bijesni poput riseva odjurili prema drugoj granici s Jordanom.
Kako su potrošili više od pet sati čekajući na jakom suncu, umirali su od žeđi. Nakon par kilometara poput fatamorgane im se ukazala mala trafika usred ničega gdje se prodavalo hladno piće. Kupio je vodu, naravno zatvorenu i flaširanu ali radi velike žeđi je iz “cuga” popio litru i pol hladne vode. Kupio je još par litara za put do Jordanske granice.
Napokon Jordanaska granica, nosili su potvrde o već plaćenim taksama za izlaz, nadajući se kako će ih na tom prijelazu priznati. Kakvi su naivci ispali, carinici su im tamo mrtvi-hladni rekli kako ti papiri ne vrijede. Odnosno vrijede, ali ne za taj izlaz nego onaj gdje smo platili za izlaz u Libanon.
– Luda kuća… Iz principa sam se svađao s njima i nisam htio ni čuti za novo plaćanje od 42 dolara. Nekim čudom su popustili nakon sat vremena nadmudrivanja. U nekakvoj smo trafici dobili pečat, napustili Siriju i ušli u Jordan. Doviđenja Sirijo, zemljo loših hotela i gramzivih carinika. U Jordanu problema nije bilo, ali je ulazna karta tj. viza bila osjetno skuplja, čak 80 dolara po motoru. U Aman smo stigli oko 19 sati, umorni od nepotrebnih problema i rasprava na granicama. Čak nismo ni spavali kako treba jer smo dobili želučane tegobe. Pa kako je to moguće kad sam pio zatvorenu flaširanu vodu. Iz jednostavnog razloga, jer smo po vrućini naglo pili hladnu vodu i prehladili crijeva – prisjeća se Željan.
To je uzrokovalo probleme s crijevima i dugotrajne boravke u WC-u. S tim problemima vas nećemo zamarati, jer svi oni što idu na daleka putovanja moraju računati na mogućnost želučanih nevolja. U Amanu su barem mogli reagirati, sutradan su u ljekarni kupili tablete protiv proljeva i nadali se boljitku. Popio je čak četiri tablete, sjeo na motor i krenuo u pravcu Petre, udaljene 250 km.
Priznaje, jedva je odvozio tu dionicu premda to uopće nije dalek put za zdravog vozača. A njemu se temperatura tijela popela na 40 stupnjeva, što je kontraindikacija tableta protiv proljeva. Stisnuo je zube i nekako stigao do hotela Sella u Petri koji je nosio oznaku s 3 zvjezdice. Izvalio se iscrpljen na krevet, buljio u plafon i uzeo Lekadol koji mu je na kraju nešto smanjio temperaturu.
Povijesni grad
– Pošto je Europom harala svinjska gripa morao sam paziti da recepcionar ne primjeti da sam bolestan, pa da ne završim u kakvoj njihovoj karanteni na promatranju. Uzimao sam mnogo tekućine i odmarao, Ivana i Zoki nisu imali nikakve probleme. Sutradan mi se smirilo stanje, a Zoranu je tek počelo, kasnio je jedan dan za mnom dok Ivana nije imala baš nikakvih problema, to su vam žene. Unatoč nelagodi koju smo imali otišli smo posjetiti legendarni grad u stijeni Petru – govori Željan.
Unatoč svemu, razgledavanje Petre bilo je lijepo i nezaboravno. Na samom ulasku u Petru nakon što platite karte nude vam da iznajmite magarce koji će vas odvesti do samog grada. Kako je bilo vruće i pretpostavili su da trebaju dugo hodati, iznajmili su tri magarca i dobro bili namagarčeni.
To jahanje je trajalo svega 5 minuta i stigli su na odredište, nakon što su sišli vodiči koji su vodili magarce do lokacije, traže napojnicu i to u tolikoj mjeri da se ne odvajaju od vas dok im ne date nešto dolara. To je Zorana jako iznerviralo, uz proljev još i ova napast.
– Ovaj povijesni i arheološki grad na jugu Jordana nastao je 312 godine prije Nove ere. Zapravo je isklesan u stijenama i nekada je bio glavni grad Nabateansa. Nalazi se na UNESCO World Heritage listi od 1985. godine i s pravom je najposjećenije turističko mjesto u Jordanu. Ulaznica za posjet košta 21 dinara, oko 180 kuna, ali se stvarno ima što vidjeti. Svi su objekti, njih 10-ak, isklesani u stijeni. Do njih se dolazi preko impresivnih kamenih prolaza koji su vizualna atrakcija ne samo zbog oblika, nego i posebne boje kamena nalik ružinoj, zbog čega ga turisti nazivaju i Rose City – priča nam Željan.
Nakon Petre, krenuli su prema gradu Aqabah gdje su se morali ukrcati u trajekt za Nowibba u Egiptu. Cesta prema Aqabi je bila predivna, a to kaže i njen sam naziv “kraljevska cesta”. Stigli su u trajektno pristanište i saznali da je prije pola sata otišao trajekt, te da moraju čekati 14 sati na sljedeci.
– Čim sam ušao na terminal primjetio sam da lokalno stanovnistvo spava na podu, na hladnim pločicama, te stopala naslone na zid vjerovatno da im se tijelo bolje hladi. Odmah sam krenuo na prilagođavanje okolini, upoznao sam jednog građevinarskog arhitekta pod imenom Ahmet koji ide istim brodom kao i mi za Egipat. Naš novi prijatelj Ahmet je iz svog terenca izvukao veliki ćilim, podlegao ga na asfalt pored naših vozila i svi smo legli na njega, tako da smo se u potpunosti uklopili u lokalno stanovnistvo. Nakon 14 sati trajekt je stigao, ukrcali smo se u njega i krenuli za Egipat – zaključio je Željan.
Što su sve doživjeli u Egiptu i kako su se proveli u Cairu, na krajnjem odredištu, pročitajte u sljedeći ponedjeljak.


