Profesor Joško Božanić za Dalmacija News: Komižani jedini na Jadranu ne koriste koće, a antagonizma između Visa i Komiže – nema!

Joško Božanić redovni je profesor Stilistike na Odsjeku za
kroatistiku, Filozofskog fakulteta u Splitu. Sa svojim suradnicima
utemeljio je 2001. studij splitske humanistike na Sveučilištu u Splitu
iz kojega je nastao današnji Filozofski fakultet. Utemeljitelj je i
pročelnik Centra za interdisciplinarne studije “Studia Mediterranea”
unutar kojega je realiziran niz znanstvenoistraživačkih projekata
mediteranske tematike. Autor je triju
znanstvenih monografija, sedamdesetak znanstvenih radova i stotinjak
eseja. Itaknuti je dijalektolog i glavni urednik
dijalektološkog časopisa “Čakavska rič” već dvadeset godina. Svojim
projektom “Falkuša” afirmirao je hrvatsku maritimnu baštinu u svijetu.

Profesora Božanića susreli smo na proslavi Dana grada Komiže
ispred crkve sv. Nikole, i to u vrijeme tradicionalnog spaljivanja (starih)
brodova. Za čitatelje našeg portala, pojasnio je od kud dolazi ova već stara
tradicija.

– To je jedan vrlo stari običaj poganskog podrijetla, ali je
vremenom kristijaniziran i vezan uz blagdan sv. Nikole, zaštitnika pomoraca.
Komiža je ribarsko mjesto i oni slave svog nebeskog zaštitnika, patrona mjesta
– svetog Nikolu. Stari je običaj također da taj svetac donosi jabuke djeci i
stavlja ih, dok spavaju, ispod kušina. Kada se ujutro probude, nađu jabuku. Ja
sam također kao dijete pronalazi jabuku pod kušinom. Mislio sam da je to
nebeska jabuka, drugačije je mirisala od drugih, bila je sveta jer ju je svetac
donio. Ta senzacija iz ranog djetinjstva ostala mi je u trajnom sjećanju.

Na dan spaljivanje broda, ne samo Komižani, već i cijeli
otok se okupi oko žrtvenog ognja. Jedino što moram reći kao istraživač
maritimne baštine je da mi je teško vidjeti kada gori brod. Na neki način,
koliko god je to sveti običaj, ujedno je i uništavanje baštine. Često gore i
posljednji tipovi brodova. Jedni je izaz iz takve situacija da se brodovi
skeniraju prije spaljivanja i na taj način sačuvaj za moguću gradnju jednoga
dana kada se za to steknu uvjeti. Primjerice, nestali su krasni gusevi, loje…
Spašen je posljednji leut, možda će se on ubuduće obnoviti.

Kakvi su kriteriji za odabir broda koji će se spaliti?

– Nema kriterija. Vlasnik koji više ne upotrebljava drveni
brod prijavi brod. Pitanje je to svojevrsnog prestiža i časti. Vlasnik ima
pravo zapaliti svoj brod i to radi kao čin žrtvovanja. Moglo bi se reći da je
to dostojan način sahrane broda, jer on kao i čovjek ima svoj životni ciklus;
rođenje, krštenje, životni put, a na koncu zaslužuje i dostojnu sahranu. Ovaj
običaj se poštuje čak i kada je vani veliko nevrijeme. Nema te kiše koja može
ugasiti vatru.

Pomodarstvo i komercijalizacija nagrizaju brojne kršćanske
blagdane i običaje. Može li se isto dogoditi i s ovim običajem u Komiži?

– Kada nešto uđe u program turizma, komercijalizacija je
neizbježna. Međutim, kod nas to još nije tako. Ipak, moguća je
komercijalizacija ubuduće. Nekada se izmišljaju običaju i onda kada ih nema, a
kamoli kada su oni duboko ukorijenjeni u vremenu kao komiški. Možemo vidjeti da
je velik udio ljudi koji su došli vidjeti ovaj događaj, a nisu Višani. Običaj
se očito popularizirao, a osobito uz priču o falkuši koja iz godine u godinu
prezentira našu maritimnu baštinu u svijetu. Primjerice, uskoro falkušom odlazimo
u Prag gdje ćemo ploviti Vlatavom. Radi se o velikom događaju, proslavi sv.
Ivana 15. svibnja kada se planira plovidba Vltavom zajedno s venecijanskim
gondulama.

Život na otoku nije lagan, a osobito u hladnom dijelu
godine. Kako izgleda zima u Komiži?

– Svaka sezona ima svoje čari. Meni je Komiža uvijek draga,
bez obzira koje je godišnje doba. Dragi su meni jugovina, fortunali, nevere,
sve je ljepota prirode koju treba znati doživjeti. U Komiži sam ukorijenjen,
bavim se otokom Visom i istražujem ga već desetljećima. Objavio sam već niz
knjiga, stotine članaka o otoku različitih žanrova. Moje knjige mogu se pronaći
u književnim krugovima, najviše u Splitu. Nedavno je tiskano moje životno djelo
“Viški facendijer – Stil, leksik, svijet facendi otoka Visa XX. stoljeća” na
skoro 1000 stranica. “100 godina smijeha otoka Visa” – to su te
šaljive priče koje sam temeljito obradio kao lingivst, profesor lingvistike sa
svih aspekata – i dijalektološkog, stilističkog ali i kulturno-antroploškog.

Postoji li antagonizam između Visa i Komiže?

– Ne bih rekao da to zaista postoji. Što je sredina manja,
to je antagonizam veći. Mislim da danas taj antagonizam ne postoji. Na malom
smo otoku i doživljavamo ga kao cjelinu. Oba mjesta su profilirana svojim
identitetom. Komiža je više okrenuta moru i ribarstvu, a Vis je više okrenut
zemlji i vinu. To je tradicionalno tako i u tome je ključna razlika, čak i
mentalitetska. Ipak, ima nas svega nekoliko tisuća. Pogledajte samo susjedni
otok Biševo. Tamo ima sedam stanovnika u osam sela. Često sam isticao paralelu
između otoka Caprija i Biševa. Capri ima oko 7 i pok tisuća stanovnika, a malo
je veći od Biševa. Sve to zahvaljujući njihovoj špilji Grotta azzurra. Modra
špilja, nažalost, nije još omogućila život na Biševu.

Komiška ili viška pogača?

– To je oduvijek bila ribarska pogača, vezana uz tradiciju
lova na srdele i inčune. Slane srdele su bile najvažniji proizvod otoka. Cijeli
otok je to postupno prihvatio. Kažu neki da je razlika u tome što u višokoj
pogači nema pomidora, a u viškoj ima. Čujte, nekada pomidora i nije bilo pa je
postojala ta pogaca samo s kapulom.

Komiža je orijentirana ribarstvu. Primjećuje li se pad
ribljeg fonda kod domaćih ribara, rade li Talijani probleme u ovom dijelu
Jadrana?

– Kompleksna je to tema. Iako nisam stručnjak za to
područje, živim u ovom ribarskom svijetu. Ribe ima sve manje. Danas smo
orijentirani prema ribi koju je lako uništiti, a to je skupocjena riba, riba
“od kamena”. Parangalima se najviše love moli i kokoti, ali te ribe je
sve manje. Moram to reći, Komižani love selektivnim alatima i jedini su na
Jadranu koji poštuju ekološke razloge, selektivno loveći ribu. U Komiži nema
koća! To je jedinstven primjer da nema koća. Komiža nema koće jer je oduvijek
postojala averzija prema njoj jer lovi neselektivno. To je jedna lijepa
tradicija komiških ribara koju treba istaknuti i pohvaliti.