Suprug Ivica sjeo je u auto, sačekao minutu kao što je to godinama činio, ona se izgrlila sa svima i mahnula.
– Znate di sam, zovite ako treba pomoći. Uvijek sam tu ako bilo što treba – na odlasku je kazala Elena Prančević.
Iza nje je više od 37 godina rada u njenoj Jugoplastici, Splitu, tisuće djece je dočekala, ispratila, baš kao što smo mi nju sada ispratili u mirovinu. Emocija nije nedostajalo, već danima prije samog tog njenog izlaska na parket Gripa, kolegica Neda lije suze “a diko, kako ću ja bez nje, same mi suze idu”, Helena glumi čvrstinu, a srce joj se slama, naši legendarni umirovljenici Goran Rebac i Zora Tonković već duže vremena pripremaju Elenu na dane kada joj Gripe neće biti svakodnevica. Danima se u zraku osjeća odlazak “posljednje Mohikanke”, one koja je bila aktivni dio najslavnijih dana Jugoplastike. Gripe su joj zapljeskale kao najvećim zvijezdama kluba, zaslužila je svaki taj aplauz, jer je u ovaj klub utkala, ne samo svoj marljivi rad, već dušu i srce.
– Molim vas, poštujte i cijenite ovaj veliki klub kao što sam ga ja poštovala – obratila se gledateljima.
U toj jednoj rečenici, a danima je molila “nemoj da moram govoriti, šta ću ja govoriti”, ponudila je sve što treba ponuditi kada si dio Jugoplastike, Splita…
