Zaborav duha doveo je do otuđenja

U svojoj knjizi “Europa”, kardinal
Joseph Ratzinger reče kako u Europi postoji čudna i teško shvatljiva mržnja
prema sebi samima. Ta se mržnja u zapadnoj Europi očituje kao mržnja prema
životu, kao strah od budućnosti, kao odbacivanje vrednota na kojima je
donedavno bila utemeljena europska civilizacija i kultura. Ne možemo se ne
upitati: odakle ta mržnja prema sebi samima, prema svojim korijenima,
vrijednostima, svojoj kulturi i civilizaciji? Za opisati sve razloge te mržnje
trebalo bi puno više prostora od jedne kolumne, čak i od jedne knjige. Ovdje ću
spomenuti samo jedan razlog, a to je zaborav duha, tj. kriza duha u europskoj
filozofskoj misli i kulturi.

Klasična je grčka misao dala veliki doprinos
razvoju pojma duha, no nije do kraja uspjela razriješiti problem odnosa duha i
materije, racionalnog i iracionalnog, univerzalnog i pojedinačnog. Tu će
sintezu, dijelom i na tragu grčke filozofske misli, ponuditi judeo-kršćanska
misao. Na pitanje o porijeklu svega što postoji judeo-kršćanska misao upućuje
na Boga-Duha, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. No za
judeo-kršćansku misao Bog nije Aristotelov Nepokrenuti pokretač, u sebe
zatvoren i samodostatan, toliko savršen da mu se ništa ne može ni oduzeti ni
dodati. Judeo-kršćanska misao odgovara kako u Bogu-Duhu od iskona postoji
zajedništvo, otvorenost, komunikacija; kako u Bogu-Duhu postoji upravo Duh
Sveti, kao Treći, koji otvara Boga u njemu samome (u činu vječnog rađanja
Logosa) te izvan njega (u činu stvaranja svega što postoji). Duh omogućuje Bogu
da se daruje “izvan sebe”, tj. da iziđe iz sebe (da bude u ekstazi). Radikalna
Božja ekstaza, tj. radikalno izlaženje iz sebe i darivanje drugome dogodilo se
je u otajstvu Utjelovljenja (Logos-Riječ-Sin postaje čovjekom). No, Bog svoga
Duha ne želi zadržati za sebe, nego ga dariva ljudima. Nakon što se je “humanizirao” na savršenom čovjeku Isusu iz Nazareta, Duh se je s uskrslog
Isusa izlio na njegove učenike. Po izljevu Duha na prvu zajednicu Isusovih
učenika Duh od Crkve čini trajne Duhove. Kršćanska je tradicija otpočetka
smatrala darovanog Duha kao najveći od svih darova koje je Bog udijelio
čovječanstvu. U čovjeku, smatra kršćanska tradicija, postoji duboka otvorenost
prema onome što čovjeka nadilazi, prema duhovnoj stvarnosti, prema Duhu
Božjemu. Po izljevu Duha sam čovjek postaje utjelovljeni duh u ovome svijetu.
Dovršenje čovjeka, što uključuje i njegovo tijelo (materiju) dogodit će se o
uskrsnuću, tj. kada raspadljiva materija postane neraspadljiva, preobražena,
oduhovljena. Tijelo (materija) je sposobno primiti duha te je zapravo njegov
najdublji smisao njegovo duhovno preobraženje. Ovakvim poimanjem suodnosa duha
i materije konačno je nadiđen Platonov dualizam; duh i materija su izmireni.
Ovakvo će kršćansko poimanje duha iznjedriti velebnu europsku vjersko-kulturnu
baštinu. Njezin su plod veličanstvene gotičke katedrale; njezin je plod
Michelangelov Mojsije i Pieta, Raffaellova Madona, Leonardove Mona Lisa i
Posljednja večera; njezin je plod Beethovenova Deveta simfonija i Haendlov Mesija.

Ovo je suglasje duha i materije narušeno
zadnjih par stoljeća, a vrhunac suprotstavljanja duha i materije dogodit će se
s marksizmom, tj. s materijalizmom i evolucionizmom koji će duh svesti na
materiju. Duh će, prema njima, postati ona točka u kojoj materija postaje
svjesna sebe. Proces sekularizacije, koji će snažno obilježiti proteklo 20.
st., dodatno će dovesti do krize duha. Posljedice će biti pogubne; ne samo u
obliku rastućeg ateizma, nego i nesposobnosti da se odgovori na pitanje smisla
svega što postoji, a što kao posljedicu ima nutarnju prazninu, duboki
egzistencijalni nemir i beznađe. Paradigma tog beznađa je tragični primjer
književnika Ernesta Hemingwaya koji je napisao parodiju Očenaša, pišući o “Ništa naš koji si na nebesima…”. Znamo kako je završio svoj život: počinio je
samoubojstvo. Ne može živjeti od ništa i za ništa.

U krizi duha, koja je obilježila proteklo
stoljeće, ponuđena su i neka rješenja. Jedni su ponudili pretjerani
individualizam, no s velikom opasnošću da se završi u anarhizmu. U biti i
gospodarska kriza koju upravo živimo plod je tog pretjeranog liberalnog
individualizma. Drugo je rješenje kolektivizam, što je završilo u diktaturama
nacizma i komunizma. Čini se da suvremeni čovjek iznova mora otkriti stvarnost
duha i u tome mu silno može pomoći kršćanska tradicija.

Nalazimo se u vremenu između dvije kršćanske
svetkovine, Uzašašća i Duhova. Prije svoga uzlaska u slavu koju je imao prije
postanka svijeta, tj. u sferu božanskoga, Gospodin Isus obećava svojim učenicima
da će im poslati Duha istine koji će ih uvoditi u svu istinu. Isus poručuje
kako u ljudima postoji sposobnost primiti božanski Duh te u njegovu svjetlu
spoznati sveukupnost, ne samo stvorenja, nego i Stvoritelja. Možda nam u
primanju božanskog Duha može pomoći primjer i savjet sv. Augustina koji nas
poziva da su uputimo na putovanje u svoju nutrinu, a to pretpostavlja trenutke
sabranosti, tišine, šutnje. U svojoj nutrini, tvrdi Augustin na temelju
vlastitog iskustva, otkrit ćemo svjetlo koje ne zalazi; otkrit ćemo božanski
Duh koji će nas povezati međusobno i s našim Izvorom. Na taj će se način
omogućiti jedinstvo u različitosti, ali i različitost u jedinstvu. Svatko će
ostati ono što jest, a istodobno će biti silno obogaćen drugim i Drugim. Poželimo
da se to i dogodi.