Što se ovoga dvoboja tiče, možemo ga analizirati do kraja prvog dijela, a sve nakon toga bila je to jednosmjerna utakmica. Hajduk je izašao u formaciji 4-3-3, dok je Istra izašla s tri stopera i branila se u sustavu 5-4-1 što je bilo i logično s obzirom na imena igrača koje je domaći trener poslao na teren. Bio je to sustav 4-3-3, ali se nije igralo s desnim krilom jer se Ljubičić koji je bio nominalno na toj strani ulazio unutra kao druga špica, priključivao se Livaji i otvarao prostora za Lovrencsicsa. Vjerojatno je Hajduk želio igrati preko bokova, jer znamo ofenzivne kvalitete Lovrencisicsa. Tražilo se otvaranje prostora za njega kako bi mogao slati upotrebljive centaršuteve unutra.
Međutim, Hajduk je bio dosta nestrpljiv, dosta lopti iz posljednje linije išlo je u bunar. Možda je to bilo smisleno, dio Hajdukove taktike. Kao da su prebrzo htjeli doći gore i preskakali su igru, stekao sam dojam da što prije želi povesti i utakmicu dovesti u mirne vode. Ali, naišao je na organiziranu Istru koja se dobro branila i nije Hajduku puno toga dopuštala, čak su iz pogreške poveli, imali još nekoliko nezgodnih kontri. Po meni prvo poluvrijeme nije dobro izgledalo. Hajduk se probudio pred kraj, napravio pritisak koji je urodio kaznenim udarcem, a prije toga je još Istra ostala s desetoricom. To je učinilo da Hajduk na odmor ne ode u rezultatskom minusu, iako je trebao pobjedu.
Istra je tako od utakmice koju je kontrolirala i čak Hajduk dovela u nervozu, u sudačkoj nadoknadi primila gol iz penala, a prije toga dobila drugi žuti, pa smo svi znali da će u drugom dijelu Hajduk jurišati od starta. Bilo je samo pitanje vremena kada će dati gol, a nepromišljen start igrača Istre, koji mi u vrijeme današnje tehnologije nije jasan jer je išao s dvije ruke, bio je idealan, najidealniji za Hajduk, jer je to bio očiti kazneni udarac. Nakon toga je ubrzo došao i treći gol, ali već nakon 2:1 sve je bilo gotovo. Vidjelo se da Istra više nema snage, Hajduk je mogao zabiti još koji gol i šteta što nije. Ali bilo je prvo poluvrijeme jako škakljivo, to je nogomet koji se ne igra 45, nego 90 minuta i više.
Sad je fokus prebačen na Šubićevac i utakmicu koju je teško prognozirati. Ako idem biti realan, ostaje nada da Šibenik nešto može napraviti. Ali imao bih veću nadu da se radi o momčadi koja je igrala u prvom dijelu prvenstva, Šibenik koji je na Šubićevcu bio goropadan i svima zadavao probleme, imao jednog Jakoliša. Bili su prava ekipa, kompaktna i nezgodna svima, nikome nije bilo lako igrati tamo. Međutim, u nastavku nisu na toj razini, tek su sad pred kraj povezali dvije pobjede i malo se podignuli. Ali, sve je moguće, to je jedna utakmica. Nikad ne znate kako jedna utakmica može otići u krivom smjeru, zamalo je danas i Hajduku mogla otići, ali je presudila individualna kvaliteta i sve što se dogodilo. A meni kao hajdukovcu i čitavom Hajduku, ne preostaje ništa nego nadati se, iako s tim nadanjem ne bi bilo sve gotovo. Nego bi se nada produžila za posljednje kolo i odluku. No, po meni su šanse jako male da se to može dogoditi. Dinamo je prekvalitetan da bi do dopustio, ali kažem, treba se nadati, jer na terenu se treba dokazati.
