INTERVJU Ella Miše: Pjevala sam prateće vokale Ray Charlesu, a Julia Roberts zaista ima zarazan osmijeh

Koja je poveznica Trogira i New Yorka, Julie Roberts i
Ratova zvijezda? Sve navedeno povezano je uz Ellu Miše, glumicu i autoricu koja
već deset godina živi i djeluje u New Yorku, a svoje djetinjstvo provela je u
rodnom Trogiru. Njena majka je pjevačica Tomislava Miše koja prije šesnaest
godina trbuhom za kruhom odlazi u Philadelphiju i time u potpunosti mijenja
život svojoj kćeri, tada dvanaestogodišnjoj djevojčici Elli.

 Sjećate li se djetinjstva u Trogiru?

Naravno da se sjećam svog djetinjstva u Trogiru, sve je tako
posebno za mene, pa možda čak i više od mojih prijatelja i obitelji koji još
žive tamo. Kao da podsvijesno živim u kroničnom stanju blage nostalgije, ovako u
odmaku vremena i miljama daleko, čini se da sve ono iz djetinjstva navire u
nanosima predivnih uspomena; prizori
moga mora, odlazaka u ribolov s djedom, često ga vidim kako igra balote u parku
na Lokvicama (nažalost sada pretvoren u parkiralište), druženje s mojim
prijateljima i obitelji. Svi ti momenti i uspomene formiraju predivnu
melodiju, kao iz filma koji se neprestano ponavlja, k tome gledajući mamu Tommi
koja vježba uz klavir s mojim barbom Mirom Miše. No ipak najdraže uspomene su
odlasci s mamom u splitski teatar. Još kao djevojčicu interesirao me cijeli
proces nastajanja kazališne predstave. Često smo sjedile u praznom kazalištu i
slušale čitače probe. Tu sam imala prilike družiti se s renomiranim umjetnicima
poput velike legende Borisa Dvornika, svi oni su bili jedan od razloga zašto
sam se i odlučila za ovu profesiju. 

Sjećam se svog djetinjstva i sjedenja u
krilu Vasje Kovačića, velikog dramskog umjetnika, i “manistre na pome“ što
bi baka skuhala kad bi on došao u posjetu. Moj ujak je u to vrijeme svirao
klavijature u Tutti Frutty Bandu tako da se, između svih tih glazbenika,
pjevača, pjevačica, glumaca, pa i pisaca koji su prolazili kroz kuću u koju sam
odrasla u Trogiru, činilo kao da sam u dnevnom boravku za umjetnost. Sve je to
duboko utjecalo na mene i vjerujem formiralo me u osobu kakva sam danas izrasla
u New York-u.

 Kako je na Vas utjecao odlazak iz rodnog mjesta i kako Vas
je na kraju život odveo u centar New Yorka?

Ispočetka mi se nije sviđala ideja o odlasku u SAD. Tada sam
znala sam svega dvije riječi engleskog, a sad mi zapinje Hrvatski i često se
nađem u situaciji da izmišljam riječi koje i ne postoje u hrvatskom rječniku.
Imala sam svega 12 godina i toplina, sigurnost i šarm Trogira su me neopisivo
ispunjavali. No  trebala sam se
priviknuti na novu situaciju stoga sam uzela engleski rječnik i udžbenik
gramatike u drugu ruku te započela marljivo učiti. Postavljala sam si pitanje:
“Je li ovaj veliki i drugačiji svijet ima nešto bolje ponuditi meni?!” 

Prvo smo se doselili u Philly gdje sam nakon završene osnovne škole uspješno
prošla audiciju i upisala srednju školu za kreativnu umjetnost na odjelu za
dramu. Iz te srednje škole su izašli čuveni Boys 2 men, Will Smith i The Roots
na čiji koncert sam se ušuljala kroz zadnja vrata dok sam bila studentica. Moj
školski kolega im je prodao lonac(nemojte nikome reći ). Za vrijeme
srednjoškolskih dana dosta sam bila angažirana i nastupala sam u kazalištima svugdje
gdje je bilo moguće po Philadephiji. Tako sam se pripremala za važnu audiciju
pri “Akademiji za dramsku umjetnost“ u NYC i nekim čudom slatkoga Isusa,
Svete Marije i Svetog Josipa sam upala u
željenu Akademiju, vjerojatno sam imala
nešto drukčije od drugih s obzirom da sam bila primljena pored tisuće drugih
koji nisu.

Je li Vam taj dio života u kojem se osamostaljujete i
studirate u velikom gradu bio najbolji do tada u inozemstvu?

To su zasigurno bili najbolji dani u NYC, studirala sam
kazalište i film te sam imala priliku raditi s nekim od najboljih profesora i
glumaca u mojoj industriji. Prisustvovala sam glumačkim seminarima kao što su
od Suzan Sarandon i Jackie Solotar. Tako sam stjecala dodatno obrazovanje, ali
sam uvijek sebi govorila: “Pazi što radiš, kako to radiš i zašto.“ Dramska
umjetnost je u isto vrijeme jednostavna i teška, zahtjeva izvlačenje čistoće i
istine iz čovjeka, ponekad to bude bolna ili briljantna lekcija. No drago mi je
da sam danas tu gdje jesam, volim New York City.

Kako je biti student u tako velikom gradu, kako je izgledala
Vaša svakodnevica?

Diplomira sam američku “Akademiju za dramsku umjetnost“
(AADA), a biti student u toj instituciji je kao biti u vojsci bez naoružanja.
Ekstremno fokusiranje na bit, disciplina, predanost i poštivanje. Na akademiji
sam bila čitav dan, od osam do osam. Tada nismo smjeli ići na nikakve audicije
paralelno jer nam pravilo akademije to nije dozvoljavalo. Stoga sam izvan
studija vrijeme provodila vježbajući, obilazila Brodwayske predstave, u to
vrijeme sam otkrila cijelu scenu “Down Town NY“, odlazila u rock i jazz
klubove, započela pisati poeziju po zidovima svakog kluba ili bara gdje bih se
zatekla.

U Vašoj biografiji se ne spominje zatvor pa pretpostavljam
da ste uspjeli izbjeći strogu newyoršku policiju koja bi Vaš postupak kaznila?

Pisala sam poeziju i prozu još prije nego sam upisala
glumačku školu, točnije još kao mala djevojčica. Dolaskom u NYC inspiracija je
postala nepresušna i mogla bih stalno pisati. To je jedna izuzetno bitna stavka
zašto volim NYC, on rasplamsa adrenalin kreativnosti u meni, podupire te i
dozvoljava ti da budeš baš ono što želiš.

Sudjelovali ste u raznim projektima, možete li izdvojiti
neke?

Mogla bih danima pričati o tome kako apsolutno volim
Shakspearea i sve projekte koji su bili vezani uz njegov jezik te koliko je
utjecao na mene kao dramsku umjetnicu u izgradnji karaktera, glasa, držanja i
emotivne dinamike. Za mene je to klasika, premda mnogi mrze raditi na njegovim
komadima, ali ako se prepustiš u tu poeziju i ritam čini mi se poput predivne
Božićne melodije. No radije uvijek prepričavam smiješna iskustva i anegdote sa
snimanja kojih je bilo jako puno. Mogu izdvojiti iskustvo gostovanja u show-u
“Saturday Night Live“. To je jako popularan i humorističan show koji se
prenosi direktno iz NYC.  

Jednom sam
slučajno pjevala prateće vokale Ray Charlesu, e to je bila spektakularna scena.
Imao je show u “Prince  Music
Theater“ u Philly i izabrao je nas par djevojaka za prateće vokale iako nije
mogao vidjeti tko smo, ali pokazao je prstom na 3 djevojke, time i mene. Umalo
sam se srušila na pod od uzbuđenja. Nikad neću zaboraviti njegovu energiju, bio
je posebna duša.

Imali ste priliku upoznat mnoge poznate glumce, u kakvom su Vam sjećanju ostali?

Istina je da sam kroz vrijeme provedeno tu imala prilike
susresti mnoga poznata američka imena i obično ne volim nabrajati, ali s
obzirom da ste Vi moja Dalmatinka onda Vam ne mogu preskočiti ovo pitanje.
Juliju Roberts sam srela radeći na “Duplicity”, to je bila jedna od mojih manjih uloga,
ona je uistinu karizmatična osoba sa zaraznim osmijehom. Nismo nešto puno
pričale, ali bi mi namignula svaki put kad bismo se srele na setu. 

Upoznala sam
i Roony Mara dok sam radila na filmu “The Wining  Season“ redatelja Jima Stroussea. Sjećam je
se kao izuzetno tihe osobe. Također sam upoznala Rosario Dawson, ona je cool,
čak smo zajedno išle na New York Film Festival. Tu je i Oliver Ston  koji mi je u konverzaciji rekao kako voli
plavuše, na moju tadašnju sreću.

Kakve uloge volite najviše glumiti?

Komedije. Volim komediju, jako. Imam nekoliko karaktera koje
sam kreirala i snimam ih za hobi, stavit ću ih na YouTube čim naučim kako ih
tamo staviti. No dobro je što sam u procesu učenja, neka mi je sa srećom,
tehnologija i ja često smo na Vi.

 Koliko je bitno
poznanstvo Vašeg rada redatelju koji Vas angažira?

Teško je to formulirati na takav način. Svatko te doživljava
i percipira na drugačiji način. Mi nismo u kontroli toga, čini mi se. Moj
trenutni trener za glumu me percipira kao stvorenu za Shakespearea što mi je
drago jer ga volim, ali isto volim kada me vodeći umjetnici vide u komičnom
komadu.

Koliko često odlazite na castinge?

Ponekad nekoliko puta na dan, a ponekad 2 puta tjedno. Sve
ovisi o sezoni, ali ja zaista često idem na audicije. Moram priznati da je
ovdje drugačiji sistem nego u Hrvatskoj. Nakon završene Akademije nemaš stalnog
zaposlenja pri nekom kazalištu, nego uvijek moraš ispočetka ići na audiciju za
sljedeću predstavu. 

Je li vas netko nekad pitao gdje je ta Vaša Croatia koju ste
naznačili u životopisu kao mjesto rođenja, je li do sada na audicijama Vaše
podrijetlo privuklo pažnju?

Da, pitaju me to često. Čak sam to i uključila kao šalu u
jednom od mojih komičnih kazališnih komada koji se izvodio u “Barrow Group
theatre“ u ulici koju zovu “Ulica teatra”. Predstava koju sam napisala se zove “Manhatan Lavander” što uistinu
metaforički predstavlja Manhatan kao “moje danas“ i Lavander što u
prijevodu znači lavanda i što predstavlja “moje jučer“. 

Ponekad me na
audicijama pitaju: “U kojem dijelu Azije je Croatia?“. Obično odgovorim da je
kraj Malezije, ne u Aziji. Onda nadodam: “Ma ne šalim se, Croatia je na
Adriatiku kraj Italije”. Kada to čuju onda misle da je to super egzotično
mjesto poput Brazila ili Puerto Rica. U zadnje vrijeme se to dosta promijenilo
i većina ljudi je čula za Hrvatsku i kažu da je to nova francuska rivijera, a
ja se priključim s time da je i bolja, po meni .

Osim što glumite u filmovima, Vi pišete scenarije za film i
kazalište. Kakvi su to scenariji, kakva Vas tematika inspirira?

Napisala sam nekoliko kazališnih predstava i filmova. Mogu
pisati o bilo čemu, to je uistinu trenutak inspiracije. No moram izdvojiti
pisanje o ljubavi, strasti i isticanju malih životnih detalja pred kojima ljudi
često zatvaraju oči i okreću glavu. Naravno da volim pisati i komediju koja je
više izražena u kazališnim komadima koje sam napisala. Za mene je pisanje filma
poput stvaranja emotivne slike koja živi zauvijek, a ako se dogodi produkcija i
realizacija filma onda je to prekrasno.

Ljetos Vas je kontaktirao Patrick Stuart iz “Ratova
Zvijezda“ s ciljem suradnje koja se trebala realizirati ovu zimu?

Patrick je zbog obiteljskih problema sve svoje projekte i
aktivnosti prebacio za sljedeću godinu tako da sam na čekanju po tom pitanju.

Koga biste nazvali svojim idolom i zašto?

Nina Simone definitivno, zbog njenog  poetskog izražavanja, klasicizma, nametanja
poštovanja i pažnje od publike na izuzetno skroman i ponizan, a ipak graciozan
način. Njena glazba je poput glume, tu se vidi istina u očima i duh koji se ne
može opisati. Sama njena izvedba pjesme “Stars“ pokazuje koliko ima istine
u njenoj umjetničkoj formi.

Osim što gajite veliku ljubav prema glumi i filmu, jedan
veliki dio Vašeg vremena zauzima i glazba. Naime pišete pjesme i pjevate, jeste
li razmišljali o glazbenoj karijeri ili je to nešto onako za Vaš gušt?

Da, započela sam pisati još kao dijete, prije nego što sam
počela glumiti. To je nešto u što bhi pobjegla svakodnevno, no nisam to
dijelila s nikim. Imam pune kutije svojih zapisa I pjesama. Što se tiče
pjevanja, nastupam ponekad za svoj gušt, ali više me interesira pisanje za druge.
Voljela bih da me pamte kao Dianne Warren koju sam imala priliku upoznati.
Nisam joj htjela reći da pišem ucinilo mi se da bi zvucalo bahato dok me nije
pitala cime se bavim. Rekla je:” Nikad ne odustaji od pisanja”.

Finalizirala sam svoj video svoje kantautorske balade “Dok
mislim o tebi”a namjena tog glazbenog broja je jednostavno  prestavljanjesebe kao dramska umjetnica/song
writer. Ponekad pjevam od prilike do prilike I moje društvo glazbenika me
prepoznaju kao songwritera, gdje I
završim na kraju večeri u uglu jazz kluba pisajući na papirnatoj salveti….

Imate kontakt sa Stevenom Tylorom do kojeg je nekim slučajem
došla jedna od Vaših skladbi i koji je bio oduševljen onim što je čuo. Hoćemo
li uskoro čuti tu pjesmu u izvedbi Aerosmitha tako da se možemo pohvaliti
“ovo je naša mala napisala“?

Iz Vaših usta u Božje uši. Čekam da završe turneju i u planu
je sastanak. Tu pjesmu sam napisala imajući baš Stevenov specifičan glas na
umu.

 Vaša majka je poznata trogirska pjevačica Tomislava Miše
koja u Hrvatskoj ljeti pjeva, a zimi u Philadelphiji radi kao dizajnerica
interijera. Kako vas dvije surađujete i je li teško raditi s nekim od članova
obitelji?

Moja mama Tommi Mischell je veoma kompleksna umjetnica. U
Americi je završila studije za umjetnost i dizajn te osim pjevanja ima i drugu
karijeru u dizajnu. Radi paralelno na dva albuma, jedan je za američko tržište
inspiriran latinom i jazzom dok je drugi za hrvatsko tržište na kojem je
dosljedna pop šansonama. Radim s njom na albumu za američko tržište na kojem će
se naći nekoliko mojih pjesama. Naš odnos nije baš tipičan odnos majke i kćeri,
mi smo više kao prijateljice.

Kako provodite vrijeme u SAD-u kad se ne pišete pjesme i
scenarije, kad ne glumite i pjevate?

Pijem dosta kave i čitam NY Times. Često posjećujem nove
kazališne predstave, družim se s kolegama. Kupila sam novu biciklu koja se zove
Pepermint.  Sada idem brže na castinge, a
i dobro je za održavanje linije.

Koji su Vam planovi za dalje, možemo li najaviti nešto novo
u poslovnom smislu?

Pa trenutno završavam scenarij za film i planiram ići u
Cannes u svibnju promovirati skriptu. Uskoro ću promovirati moj glazbeni spot i
pjesmu “While I think of You”. Pisanje oduzima mnogo vremena i traži izolaciju,
a s druge strane tu su nove audicije i pripreme za neke buduće projekte.

Nađe li se vremena za ljubav u Vašem pretrpanom rasporedu?

Teško je biti u nekakvoj relaciji s nekim s ovakvim
rasporedom. Imam osjećaj da je uvijek na vagi jedno ili drugo, a ako se nečem
ne mogu uistinu posvetiti u potpunosti onda bolje preskočiti za sada.

S obzirom da ste svako ljeto u Hrvatskoj, možete li
usporediti Dalmatince s ostalim muškarcima u svijetu?

Uvijek ima dobrih i loših, u obje opcije. Dalmatinci mahom
brinu da se uvijek prezentiraju kao muškarčine i neuhvatljivi kao galebi.
Amerikanci su više gospodski nastrojeni. No bez obzira, meni su ipak  draži Dalmatinci, a posebno jedan. Željela
bih da je umjesto “fjaka state of mind“ stavljeno  “NY state of mind“.