“Ljudi me pitaju kako će vrime bit kod njihove kuće, a cilj mi je napisat prognozu za sve – od doktora do bakice na pazaru”
Svakog prosinca, kad bi se zimske vile spustile s Kamešnice pa bijelom plahtom prekrile Cetinsku krajinu i kad bi nakon toga nastao kijamet (vijavica – op.a.), prepustili bi se stari toplini komina i plamena s njega pa bi učili govoreći – Dico moja, kad vidite pivca da dubi na jednoj nozi, budite sigurni – biće leda. Kad se vrapci okupe u jato, znak je to bure, a kad grabovina piva, pucketa na kominu – eee, može sniga napadat. I osvani sutradan snig, bura zapuva, kijamet da gori ne može.
Danas. U selima pod Kamešnicom ne zna čeljade što bi po izlasku – plakati od tuga što se pustoš zavukla u zemaljski raj ili biti sretan zbog uščuvanog planinskog iskona. Kako je otpuhano vrime u kojem je vrvio život, sličan je epilog zadesio i svu narodnu predaju, praktična kazivanja i navike. Jer zime više nema na kraju godine nego kad pokuca proliće, a ni tri marčane bure, nemaju isti tempo.
– Otkako sam bio dite, od malih nogu volio sam gledati oblake, snig, mećavu. Vidilo se da imam profesionalnu deformaciju po tom pitanju. U osnovnoj sam pratio stanice DHMZ-a, prognoze i dnevnik, a u srednjoj školi je Dijana Matković, moja profesorica u Petoj gimnaziji prepoznala taj talent i dala da vodim GLOBE program u sklopu kojeg smo slali podatke za NASU. Zapravo, klimatološke podatke s postaje na Gripama. I tako sam upoznao djelatnike Pomorskog meteorološkog centra, nažalost pokojne Željka Šoru i Vlatka Vukičevića, i oni su mi jako puno pomogli. Dobar dio kava u srednjoj zamijenio sam za vrijeme provedeno s njima i usvajanje znanja o sinoptici i naoblaci – ovakav je start imala priča Ivana Šolića Šokija (30) koji je u nebeskim mijenama ostao inficiran, eto, još k’o dite. Zbog hobija je ovaj magistar šumarstva postao najpoznatiji meteorolog amater u Hrvata s niskom razinom greške. Smijemo se, često to napišu, kaže Mali Vakula, ali cijela je tajna u dobrom očitavanju karata.
– Kad sam ja tek počeo na internetu je bilo stvarno jako malo toga dostupnog, ali danas je to drugačije iako smatram da ni to nije dobro jer ljudi bi za sve htjeli pronaći nekakvu aplikaciju u svakodnevnom životu, a aplikacija ima raznih. Mi to zovemo gotova prognoza i ona jednostavno ne daje širu sliku kao jedan prognostički model. Ja, eto, pratim britanske, francuske i njemačke modele pa donesem zaključak jer što se više modela gleda prognoza bi trebala biti kvalitetnija – kaže.
Ali, ima dana kada se unutar 24 sata ne može donijeti dobra, kvalitetna prognoza da bi se dogodilo da nekad možeš i do deset dana točno prognozirati.
– Trenutno nemam nikakvih mjernih uređaja, a imao sam za vjetar, oborine i ostalo. Kad sam otišao u Zagreb, poklonio sam Mili sa Zelova. Sad samo gledam javno dostupne prognostičke karte, čitam ih i kreiram prognozu – otkriva “as iz rukava”. Puno udjela u točnosti imaju i oblaci.
– Iz oblaka se kratkoročno može donijeti dosta zaključaka o vrimenu, ako ostanemo face to face s vremenom, kad nemamo dostupnu tehnologiju i karte.
Vratimo se još korak unazad, do trenutka kad je Šolićevo ime postalo planetarno. Kad su oblaci odlutili i zasjalo je sunce.
– Kad sam tek počeo 2009. sam izaša u Slobodnoj Dalmaciji, a ima sam prognozu i za HRT-ov središnji Dnevnik. Radio sam intimno, znali su moji najbolji prijatelji, a od tog dnevnika je otišlo u drugom smjeru. Ima 13 godina sam napravio i Facebook stranicu, a to je s vremenom došlo do 40 tisuća ljudi. Na početku je to bilo zvanje na mobitel, mnogo pitanja o vremenu i prognozi, da bi me kasnije prijatelji navukli na Facebook. S te stranice su ponikle i brojne baze, mjesto gdje se ljudi okupljaju kad je ciklona ili kakav meteo događaj. Sjećam se prvih avantura, imao sam 48 kilobita interenta po sekundi, Carnetov kabel koji je kartu otvarao po pola sata, ali vrime se – prognozirat mora.
Ljude je razmazio, svjestan je toga, ali nije zapravo neočekivan takav ishod jer kad je snig najavio u Splitu, mislili su da je luđak. Kad je zabijelilo, nosili su ga na rukama!
– Sada doslovno ljudi pitaju na razini ne zaseoka nego kuće hoće li biti padalina ili drugoga. Preko svojih objava trudim se ljudima prognozu pokazati na zanimljiv način, jer čim ti uđeš malo dublje, čim počneš koristit stručne pojmove, ljude to odbija. Moj cilj je napisati prognozu koju će razumjeti od doktora do bakice na pazaru koja prodaje blitvu. Često me zovu i mladenke koje su godinu dana prije kupile vjenčanicu, i moja prognoza im ništa zapravo neće promijeniti, ali eto, ipak žele znati što ih čeka na njihov “dan D”. Jedna od najdražih prognoza mi je bila za stoti rođendan Hajduka, tada su me zvali iz kluba. Zovu me i pjevači zbog koncerata, a posebno, opet ću ponoviti, buduće mladenke, najviše kad su organizirali djevojačku večer. I znate, interesantan je mentalitet naših ljudi. Ti možeš stotinu puta dobro prognozirati, jedan put loše i gotovo ti je. Kao i s Hajdukom, da se odigra sto dobrih utakmica i jedna loša postavljat će se pitanja tko je doveo pojačanja.
A nadimak?
– Novinarka Slobodne Dalmacije me prozvala “malim Vakulom” i tako je to ostalo do dana današnjega. Tada sam, istina, imao nepunih 16 godina, četrdesetak kilograma manje, a sad sam i teži i veći od Vakule. On se meni javio nakon prognoze na HRT-u, razmijenili smo brojeve i nije rijetkost da prokomentiramo vremenske prilike i neprilike, svakako u Zagrebu popijemo kavu.
Kad stiže snježna ciklona, možda u 2 sata iza ponoći, tada je i on budan. Kad god je zapravo kakva anomalija ili ekstrem.
– Meni se čini da su ekstremi sve češći i češći poput toga da danas padne metar snijega, a sutra je već +14 stupnjeva u zraku. Zime su sve lošije, izuzev one 2012. godine i 2018. kad je padao malo obilniji snijeg, ali zadnjih petnaestak godina uz zime su ne vežu veliki minusi. I nekad mi to nije drago jer visoke temperature i ljetni ekstremi nisu moj đir. Ja najviše volim zimske ekstreme te kad dođe to toga, budim se i u 2, 3 ujutro kako bih mogao se “baciti” na posao.
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News