Joško Banov: U karijeri su me uvijek motivirale nagrade i priznanja

Mnogi ne znaju da je Joško Banov svojevremeno bio čudo od djeteta; s tek navršenih 12 godina Joško je svirao u bendu Vibracije s kojim je prošao itekakvu gažersku školu. Za njegov su talent u vrlo kratkom roku čuli brojni tadašnji glazbenici, stoga i ne čudi da je dio orkestra Splitskog festivala postao već 1975. sa samo 19 godina. Cijenjeni glazbenik vrlo rijetko daje intervjue te spada u “one koji se drže po strani“, a upravo 55. Splitski festival čiji show program nosi njegovo ime bio je odličan povod za kratki razgovor u pauzi od proba.

Pripala Vam je čast da show program 55. Splitskog festivala nosi upravo Vaše ime, kako teku pripreme i je li Vas iznenadio poziv organizatora?

– Apsolutno to nisam očekivao, zato sam i sretan. Kad se to dogodilo, a nisam očekivao – onda je zadovoljstvo veće. Da ne zvučim neskromno, nije to neka čast nastupiti u show programu. Mislim da će to biti djelić koji će ljude sjetiti na neka lijepa vremena dok je glazba uživala veći ugled nego što danas uživa. Pripreme teku svojim normalnim slijedom. Mene raduje uvijek suradnja s uglednim pjevačima i drago mi je da su se baš svi odazvali,  svi su bili oduševljeni pozivom.

Tko će sve pjevati Vaše pjesme u drugom dijelu finalne večeri?

– Oliver Dragojević, Doris Dragović, Zorica Kondža, Jacques Houdek, Ivana Kindl, Ivo Amulić i Đorđi Peruzović. Neki će pjevati i više pjesama. Raduje me što će se moći čuti neke starije pjesme s novim vokalnim pristupom.

Lijep je podatak da ste prije sedam godina slavili 35 godina rada i da ste hotelsku salu rasprodali u svega pet sati. Iako ste poprilično samozatajni, publika Vas itekako prepoznaje.

– Pa to me zaista raduje. Prije 5 godina me nazvao kroničar Splitskog festivala Goran Pelaić da mi kaže kako Zdenko Runjić u 50 godina Splitskog festivala ima najviše prvih nagrada, nakon njega ja, pa Teo Trumbić. Te nagrade su mi puno značile i bile poticaj da ono što nosim u sebi da to ostavi traga na trakama, CD-ovima. Nisam nikad brojio nagrade i priznanja pa me veseli kada ljudi koji to prate više nego ja kažu neke informacije koje su pokazatelj da to što radiš je zaista dobro i prepoznato. 

Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi?

– Od djetinjstva sam vezan za glazbu jer cijela moja obitelj s mamine strane su bili glazbenici i dirigenti, a pokojni otac mi je svirao hornu. Tako da sve što me zanima u glazbi je jedna cjelina koju ne mogu podijeliti na dijelove.

Skladatelj, klavirist, dirigent, aranžer, umjetnik… Uz sve talente koje ste dobili, bilo bi mi čudno da Vam još i matematika ide.

– To ste u pravu, matematika mi ide loše. No, za života sam se puno trošio na druge. Ne znam tko sve nije prošao kroz moju kuću; pokaži, napiši, odradi. Meni je to činilo zadovoljstvo. Vjerojatno da se opet rodim bih učinio isto.

To se nadovezujete na matematiku, niste nikad bili proračunati?

– Uvijek sve sa srcem,  meni čini zadovoljstvo ako mogu pomoć drugima.

Znači, računi u obitelji Banov nisu Vaša briga.

– Supruga vodi evidenciju i raspoređuje, a ja odem platiti.

Kad smo kod brojeva, Vaš glazbeni opus čini preko 150 pjesama te preko 300 aranžmana. To je poprilično, mislite li da možete još toliko u idućih 50 godina života?

– Nikada nisam težio kvantiteti, uvijek sam vodio računa da zaštitim pjevače. Imam sreće pa sam radio s velikim pjevačima i pjevačicama, ali teško je napisati dobru pjesmu. Možda će zvučati prepotentno, ali ja mogu svaki dan napisati pjesmu. Međutim, puno sam pjesama uništio s kojima bi možda netko i napravio neku karijeru, ali u tim pjesmama nisam vidio  sebe pa nisam bio ni zadovoljan. Uvijek sam gledao da pjesme ostanu iza mene, da stojim ponosno iza svake pjesme koju potpišem.

Od svega što radite u glazbi, bilježite tek dva napisana teksta “Pjesme mladosti moje“ Đorđija Peruzovića i “Adagio“ Zdenke Vučković. 

– Ja sam se kao dječak bavio poezijom, čak sam dobivao i neke nagrade u Slobodnoj Dalmaciji. Sigurno se stariji sjećaju te rubrike u kojoj je izlazila poezija učenika osnovnih škola, među kojima sam bio i ja. No kako sam ulazio sve dublje u aranžmane i produkciju naravno da mi je bio izazov i čast da mi stihove za glazbu pišu poznata imena poput Jakša Fiamenga, Krste Jurasa i Momčila Popadića. Htio sam ostvariti suradnju s njima i onda sam to prepustio ljudima koji to rade fenomenalno, a ne da i ja budem tekstopisac. Iako i danas kada Zorica i ja radimo volimo sjesti s tekstopiscem i sugerirati što želimo te čuti što on želi, dobijem slobodu da promijenim pojedine tekstova ako je potrebno za pjesmu.

Često Zoricu u intervjuima pitaju kako izgleda privatni i poslovni život s Vama, odnosno je li teško raditi s bračnim partnerom, a ja sam sada dobila priliku da Vas pitam za obrnuto?

– Kada je posao u pitanju onda ona mene ne gleda kao muža, niti ja nju gledam kao ženu. To funkcionira dobro, posluša se i sugestija, treba neke momente i pomiriti, tako da to na kraju to ispadne dobro. Već je u startu to bila dobra ideja i do sada to nitko nije htio mijenjati, nije bilo potrebe za odvajanjem.

Niste baš tip koji se gura u prvi plan, ali i ne volite baš veliku pažnju. Kako se ovih dana nosite s većim interesom javnosti za Vašim radom? Je li Vam stresno?

– Volim svakome ugoditi pa ako ste me Vi danas tražili intervju nije mi problem. Prije trideset i nešto godina sreo sam pokojnog Ljubu Stipišića koji mi je sugerirao da budem malo više u javnosti i da se to očekuje od mene, na neki način mi je to godilo. No nisam tip koji će zvati, niti tip koji luduje za pažnjom. Bolje se osjećam u svom svijetu i miru. Neki se bore i rukama i nogama da bi bili u tisku, a trenutna situacija je meni neka normalna priča koja je tako trebala biti. Nemam potrebu se dokazivati na drugačije načine.