Stisla žega, teško se diše, curi znoj. Valjda drugačije nije moglo. Muke, patnje i nestrpljenje u kolonama do Neuma kao da se preslikalo svima onima koji se Pelješca, Komarne, Brijesta i drugih mjesta sjete od jeseni do jeseni. Ono kad zagužva pa se satima čeka za doći iz Hrvatske u Hrvatsku.
More je zato ugodno, ali tko će misliti na njega kada sve "u afan" baca bijela konstrukcija. Kineski se jezik ondje ne čuje, ili - greška. Eto nas do plaže, a na mulu trojac iz daleke zemlje. Pričaju, tko će ih razumjeti, jedan tek prstom prelazi po toj 'gromadi' što se izdignula iz mora kao feniks. I kažu da su spokojno živjeli u Komarni, vidjeli su ih tek kad bi u kolonama bez buke hodali do smještajnih kapaciteta. I to kad bi zvono s platformi na gradilištu označilo kraj radnog vremena. A ne samo da je zvonilo tog dana - pjevalo se i feštalo.
Užurbano se izvlačilo stolove i katrige, postavljalo na plažu - ma ni šugamana da možeš staviti. A kažu da se nitko od kineskih radnika nije zadržao u Neretvi, ni oženio ni naselio, a govorilo se da bi se mogao dogoditi natalitetni boom od malih Kinezića. Eto. Ništa.
No, ima tu jedan čovjek koji je prije tri dana dobio deseto dijete. Treće u četiri godine kako se gradio most. Kineza ostalo malo, a djece ko Kineza - kako zbori poznata uzrečica.
A u Komarnoj svega četrdesetak njih je 365 dana u godini ondje, ili osamdesetak - variraju brojke kako nam mještani govore. Bilo kako bilo, na desetke puta više ih je ljeti. Turizam. Masovni. Mir i spokoj, pokoja uska ulica i šetnica uz more. I slike, skoro da zaboravismo, umjetnika Zdenka Boškovića. Od gradela, ribe u vrši, mora i zaljeva, klape u četveroglasju. Neće manjkati ni mosta.
"Nije mjesto ni vrijeme za neke zanose"
- Ma nije ovo ništa spektakularno k'o šta se govori. Ovo se treba prihvatiti kao normalno kako za mogućnost ostvarenja neke bolje komunikacije tako i poslovnih mogućnosti. Nije mjesto ni vrijeme za neke zanose - u dahu nam je ispričao naočiti umjetnik.- Imat ćemo ovih dana tisuće ljudi, a nemamo riješene mnoge komunalne stvari koje su ovisne o državi i zajednici - eto problema. Pitamo ga o konkretnosti izrečenog.
- Nemamo plažu, tuševe, sve je priručno i ovisno, puno više o privatnoj inicijativi nego o državnoj - govori.
Nema razloga za kritiku, ni pet ni šest, progovorio je Ivo Jerković, prvi čovjek Mjesnog odbora Komarna, jer dobili su, nabraja, kanalizaciju, pristupne ceste, ulaz s fenomenalnom rasvjetom, sad i Pelješki most.
- Mjesni odbor sve što je tražio je i dobio i mislim da je Komarna kao mjesto dobila puno.
- Mjesni odbor nema proračun, mi smo institucija koja reagira prema općini i onda oni šalju daljnje zahtjeve. Trenutno najvažnija stvar za nas je što smo prema općini uputili ideju o lučici koja nam je neophodna. Želimo da se i ona financira iz europskih sredstava - još malo nam je govorio Jerković. Istina - brodice se talasaju u modrom biseru, a do njih kupaći. Strah nas je i s pristojne udaljenosti od mogućih posljedica. Ali, navikli su ovdje.
Vijori s jednog balkona hrvatskog zastava, tu su Hercegovci, kažu susjedi. Pomalo očekivano. Vijorile su i drugdje, hajde, veliki je dan. Dan kad se dogodilo. Ispunilo. Dočekalo. I to Pelješkim mostom. Putnik namjernik, furešti ni domaći, bez putovnice, osobne ili drugog identifikacijskog dokumenta cijelom Hrvatskom.
"Napokon most"
Zaustavljaju nas brojni. Ponavlja se riječ - napokon. Svi bi nešto htjeli reći u mikrofon ekipa koje su se tih par dana izmjenjivale. I okupirale ono malo konoba i kafića uz more. A kako koja bi nova naišla, eto pitanja od znatiželjnih mještana.
Četvrta sreća. Dvaput otvoreno gradilište, dvaput rezane vrpce, ali, to je sad to. U Komarnoj je most i turistička atrakcija. Remek-djelo moderne arhitekture potpisuje Slovenac Marijan Pipenbaher.
- Kako živimo? Pa živimo teško. Borimo se, čekamo sezonu - odgovor je na pitanje kako Komarna živi kad nekoliko dana nije na novinskim naslovnicama.
- Ovo će nas spojiti, otok je bio odvojen, to je narodu bilo teško. Sad smo spojili cijelu Hrvatsku, napokon - ispričao je Branko Barić. Za goste priprema ribu. Razgovarali smo u dva navrata da ne bi zagorjela riba. Okretao je vješti domaćin.
- Pa svakodnevnih problema nema, tu se živi normalno. Narod se muči, stvarno sve ide u redu. A to ljudi govore, ovako onako. Naše firme su to pokušale raditi, ali nisu uspjele i meni je žao naših firmi da nam drugi sa strane radi bolje nego mi - iskren je Barić kojemu je djed prvi stigao u Komarnu.
A
stić će ovih dana mnogi - ne samo da skrate put nego i da svojim očima
dožive ovo ‘čudo’ koje je spojilo Hrvatsku - Pelješki most.