Božićno čudo u Solinu: Ana i Ivo Čapalija napravili su dnevni boravak na otvorenom koji ostavlja bez daha

I prije nego što je krenuo Advent brojni su uzdasi obilježili ideju kako za ovaj Božić neće biti uobičajenog blještavila, neće biti grandioznog slavlja jer Božić će nam, jednostavno, biti ukraden. Iako smo svi skloni precijeniti svoje vrline i način života, maleno dijete rođeno stotinama godina unatrag sa svakom novom godinom rađa se u srcima svih ljudi. 

Maleni virus na životnoj vagi je donio sreću i zadovoljstvo u obitelji, upozorio nas je kako bi, neovisno o problemima koji nas svakodnevno tište, trebali biti zahvalni za zdravlje, krov nad glavom, hranu i posao.  

Daleko od obitelji ostali su Ana i Ivo Čapalija. Svoje ‘mjesto pod suncem’ pronašli su u Solinu. 

– Živjeli smo 30 godina u Švicarskoj u stanu. Imali smo samo jedan balkon. On nam je praktički bio sve, mali božićni svijet, kao i naš dvor ovdje. Prvi put imamo u životu nešto naše. Sve smo prenijeli ovdje i željeli smo napraviti mali park. I osim ovoga što je ukrašeno blještavilom ja sam željela dnevni boravak na otvorenom. Tako smo i uređivali. Željeli smo da u njega dođe svatko dobre volje  priča nam Ana.

Povod posjeta njihovoj obiteljskoj kući bio je baš dvor, prekrasno ukrašen, prepun ljubavi i topline, prvonagrađen u božićnom natječaju nekad glavnoga grada jedne rimske provincije.

Na ogradi svjetleći oblici, među prekrasnim cvijećem na tisuće lampica, vanjski zidovi prekriveni dekorom koji ostavlja bez daha. Nešto što se slikama ne može dočarati, kamoli tekstom. 

Osmijeh iza kojeg se krije toliko toga…

– Velika je čast uopće biti dio toga, biti dio te božićne priče u Solinu. Sve je krenulo spontano. Ono što osjećamo u duši pokušamo prenijeti vani. Susjedi, koji su sve to promatrali, dali su prijedlog za prijavu na natječaj grada Solina za najljepšu okućnicu. Razmišljali smo i moj muž i ja smo se složili. Željeli smo potaknuti i druge ljude, željeli smo vidjeti kako drugi ljudi doživljavaju Božić. Nagrada je pravo malo čudo – tvrdi Ana. 

Pravo čudo bio je i splet događaja za vrijeme našeg boravka u Barišićima 45. I dok je tekao spontan razgovor u vrt su stigli gosti, susjedi s trojkama. Djecu od radosti su jedva hvatali, doživljaj je to kakav se rijetko viđa. Dok su Anja, Toma i Maris jeli kolačiće, redom one poznate iz Slavonije, jer je Ana rodom iz ravnog dijela Hrvatske, našu sugovornicu obuzele su emocije. Zaplakala je, kaže, jer su je djeca podsjetila na njene unuke s kojima se vidi tek putem video-poziva modernim kanalima.

– Kad me uhvati tuga i nostalgija što naša djeca i unuci nisu s nama, pojavili ste se vi. Uvijek Bog nešto uzme, ali i nešto da. Mislim da se ne treba osvrtati na ono što je za nama, treba živjeti i sudjelovati u trenutku. Treba živjeti ono što je lijepo. Kakve koristi od tugovanja. 

Tuge u domu Čapalija nema. Samo osmijeh. Osmijeh iza kojeg se krije toliko toga. Toliko toga čemu trebamo stremiti, u što se trebamo ugledati i što bismo trebali živjeti svaki dan.

POSLJEDNJE DODANO: