Hajduk je uspio uzeti trofej nakon devet godina, silnu želju, motiv i glad za velikim proslavama Bijeli su pretvorili prije svega u dobru igru, nadigrali su Rijeku u većem dijelu utakmice i zaslužili Rabuzinovo sunce. Igrač odluke bio je lijevi bek Dario Melnjak s dva gola, iz drugog plana, kao čovjek koji nije predodređen za rješavanje utakmica uspio je iznenaditi Riječane.
Od prve je sekunde bilo očigledno da Hajduk silno želi trofej, izašli su Bijeli visoko na zadnju liniju Rijeke i tražili rani gol. Naravno, očekivao je to Goran Tomić, zgusnuo je obranu i vezni red, čekao na pogrešku Splićana u predaji lopte što se dogodilo već u 13. minuti. Brzi prijenos lopte na snalažljivog Drmića čije su napadačke kretnje besprijekorne značio je vodstvo nominalnih domaćina. Nekadašnji švicarski reprezentativac i novi igrač Dinama, koliko nam je poznato, znao je kako treba ući ispred igrača, u ovom slučaju Ferra. Odgodio je udarac i onda lako savladao nemoćnog Kalinića.
Hajduk je odmah jurnuo po izjednačenje, tražio prostor više po desnoj strani napada, dok je s lijeve strane dvojac Melnjak i Mlakar imao zadatak da mijenja mjesta u vrhu napada. Budući je obrana Rijeke bila gusto postavljena Hajduk je morao prebacivati igru, mijenjati strane, pokušati uzimati ničije lopte. Donijelo je to niz prekida, kornera i slobodnih udaraca pa je lopta stalno dolazila pred vrata Labrovića. Izjednačio je Ferro nakon dobro izvedenog kornera, suigrači su mu blokom omogućili da ostane sam taman dovoljno da nacilja mrežu. Zakasnio ga je pokriti Hrvoje Smolčić koji je očito izgorio od želje i postao tragičarom Rijeke.
Izjednačenje je dalo još snage Hajduku, u suradnji s navijačima koji su stalno bili na nogama Bijeli su pritiskali i preokrenuli iz još jednog prekida. Marko Livaja je majstor, to svi znamo, primio je loptu i asistirao za Melnjaka kojeg na šest-sedam metara nije čuvao nitko od četiri igrača Rijeke ispred Labrovića.
Glad za trofejom nosila je Hajduk, a bili su Bijeli dovoljno mudri i pripremljeni da ne izgore od želje. Za razliku od kapetana Rijeke Hrvoja Smolčića koji je završio utakmicu u 41. minuti s dva žuta kartona. Oba dosta nepotrebna, nepromišljena, prvi zbog toga jer je tražio žuti karton za Fossatija u 27. minuti kada je Talijan napravio oštar prekršaj na sredini terena. Na kraju ga je Fossati i dobio, uz zadršku suca Jovića, ali ista je sudbina zadesila i verbalno agresivnog Smolčića. Drugi karton došao je borbi za loptu s Livajom, uz liniju gdje nije posebno opasno. Livaja je bio mudriji, gurnuo je loptu, malo rukom uhvatio za hlačice Smolčića, a kada mu je pobjegao za korak kapetan Rijeke je stavio ruku na rame najboljeg igrača Hajduka. Koji je iskusno stao i tu nema spora oko dodira, sudac Jović nije dvojio, Hajduk je dobio presudnu prednost u finalu.
Ogromna želja hajdukovaca da uzmu trofej najbolje se dočarala kod trećeg gola i kod jednog igrača. Dario Melnjak je ulascima s boka pred vrata radio dosta problema Rijeci, nije odustajao od niti jedne lopte pa je dobrim pritiskom natjerao protivnike da mu daruju čistu loptu. Selahi je pogriješio, Melnjak uzeo poklon i lako postigao svoj drugi gol na utakmici, postao ključnim igračem finala. Prvi mu je to trofej u karijeri kao i mnogima u bijelom dresu, nije mogao poželjeti bolji trenutak da zablista.
Mogao je Hajduk i uvjerljivije slaviti, promašivali su prilike Livaja i Melnjak koji je bio faktor iznenađenja za Riječane. Međutim, nije bilo potrebno jer Rijeka s igračem manje nije mogla ugroziti vrata Bijelih. Trofej jednostavno večeras nije mogao otići s Poljuda, Rabuzinovo sunce krasit će vitrine Hajduka idućih godinu dana. Sedmi put otkad je samostalne Hrvatske.
Sam čin dodjele pokala bio je dosta kaotičan, brojni navijači ušli su u teren pa zamišljena dodjela nije imala smisla ni svrhe. Nije moglo proći bez ružnih scena, tako valjda u našem nogometu mora biti, a to je tužno i žalosno. Večeras su nerede izazvali navijači Rijeke, sramotno bacajući pirotehnička sredstva prema svečanoj loži Poljuda u samoj završnici utakmice. Bio je to potez za svaku osudu, kao i kasnija reakcija navijača Hajduka koji su po ulasku na teren odgovorili istim metodama. Sve to nije smjelo staviti u drugi plan zasluženu pobjedu Hajduka, bili su bolja momčad i zaslužili veliko slavlje. Ali ne i nerede i kaos.
