Dado Lelas o dojmovima s prvenstva u Brazilu: Šetaš ulicom, a odjednom se iza tebe pojavi deset tenkova

Hrvatska nogometna reprezentacija već se natjecala na
Svjetskom prvenstvu u Brazilu, bilo je to prije četiri godine, na užarenom
pijesku opjevane Copacabane. Naravno,ne radi se o našoj A selekciji koja će braniti boje Hrvatske
na skorašnjem Mundijalu, već o reprezentaciji beskućnika koja se 2010. godine
natjecala na “Homeless World Cupu” održanom u Rio de Janeiru.

Svjetsko prvenstvo za beskućnike održava se svake godine u
drugoj državi, a prijavljeno je preko 90 zemalja, a u prosjeku na natjecanju
nastupi njih 50 do 55. Igra sena male branke, sistem 3 igrača plus vratar, a ukupno može
biti prijavljeno osmercu natjecatelja. Hrvatski “osmerac” je prije
četiri godine u Brazil poveo Dado Lelas,dopredsjednik splitske udruge MOsT, koja skrbi o
beskućnicima.

Lelas je za DalmacijaNews opisao nezaboravni desetodnevni
boravak u Riju, a svi navijači koji namjeravaju putovati u Brazil mogu dobiti
korisne savjete iz njegovepriče. Prošlo je dosta vremena od kada je Hrvatska
reprezentacija beskućnika boravila u drugom najvećem brazilskom gradu, ali nije
se puno toga promijenilo. Hrvatskareprezentacija neće igrati u Riju, bar ne u skupinama, ali
situacija uvelike ne razlikuje od primjerice Sao Paula gdje će
“vatreni” otvoriti prvenstvo u dvoboju s Brazilom.

Lelas nam je u uvodu opisao kako je uopće došlo do toga da
Hrvatska reprezentacija beskućnika nastupa na Svjetskim prvenstvima.

 – Svake godine održava se Homeless World Cup, ta priča traje
još od 2003. godine, a mi smo se prvi put prijavili 2009. godine u Milanu.
Potrebno je proći postupak licenciranja, tj. moramo dokazati da smo organizacija koja
se bavi problematikom beskućnika, to smo i napravili 2008. godine, a onda smo
godinu kasnije nastupili u Italiji. Otprilike pedesetak zemalja se natječe na
prvenstvu, ali u Brazilu je bilo nešto manje jer nisu sve europske
reprezentacije imale dovoljno novca za put i troškove. U pravilu se ne natječu samo beskućnici, uključeno
je čak devet socijalnih kategorija, od napuštene djece, bivših ovisnika, pa do
azilanata i emigranata…Evo baš ove godine je na rasporedu turniru u Rumunjskoj, ne
Svjetsko prvenstvo, i tu vodim troje djece iz Kaštela.

Kako ste vi uspjeli riješiti problem financija?

– Na sve moguće načine. Čak smo pokušali pregovarati s
HNS-om, tri godine su trajali ti pregovori jer smo željeli da cijela priča
dobije nogometnu dimenziju, ali oni su nas uporno ignorirali pa smo odlučili bez njih. Te godine
nam je put financiralo Ministarstvo socijalne skrbi, a za ostalo smo se sami
snalazili. Primjerice ove godine je prvenstvo u Čileu i za to sigurno nećemo imati
novca, iako se nešto pokušavalo srediti, teško da će biti ostvarivo.

 Na koji način odiberete igrače koji će ići na Homeless World
Cup?

 – Uvijek je osam igrača, ali svake godine ide novih osam, ne
može ići ista ekipa. Napravi se selekcijska utakmica, bude 25 do 30
prijavljenih iz svih prihvata u Hrvatskoj i na osnovu toga izaberemo tko će ići. Evo,
primjerice u Milanu su nas svi dobili, završili smo na predzadnjem mjestu, a
već u Brazilu smo bili po sredini ljestvice. Čak smo poveli protiv Brazila na početku utakmice
s 2:1, bilo je to opće oduševljenje u našim redovima, ali na kraju smo izgubili
14:3.

 Kako beskućnici doživljavaju ta putovanja, koliko im to
znači?

 – U ovih trinaest godina koliko radim s njima, to su mi
definitivno bile najdraže scene. Sedam od osam njih nikada nije bilo van
granica Hrvatske, a svi su veliki zaljubljenici u nogomet. Njima je dolazak u Brazil bio
ispunjenje snova, teško je uopće opisati sreću na njihovim licima. Vodili smo
ih na Maracanu, ali stadion se taman preuređivao, pa nismo imali pristup. Bili smo na Kip
Isusa, to je bio također poseban doživljaj, ali ako idete tamo budite spremni
na velike gužve, do gore se može doći samo vlakom, a nekada je potrebno i po dva i pol
sata za stići do kipa. Ipak, pogled je spektakularan i vrijedi biti strpljiv.

I kako izgleda cijelo natjecanje? Bilo je u prošlosti
zanimljivih primjera, neki beskućnici su potpisali profesionalne ugovore na
račun World Homeless Cupa.

– Igra se na Copacabani, na montažnim igralištima s isto
tako montažnim tribinama koje su konstantno ispunjene. Nivo nogometa je stvarno
dobar, klubovi pojedinih južnoameričkih država često znaju pratiti ovo natjecanje i
potpisati ugovore s igračima. Evo baš je nakon Svjetskog prvenstva u Riju jedan
Brazila potpisao za klub iz njihove prve lige, a sigurno je najpoznatiji primjer
Portugalca Bebea. On je dobio profesionalni ugovor s Manchester Unitedom nakon
odlične igre u Milanu. Baš smo ga gledali tada i bio je fantastičan, a nakon nekoliko mjeseci
ispunio je svoje snove i riješio egzistenciju. Ali nisu to jedini primjeri, u
Čileu ima dosta beskućnikakoji u konačnici završe kao profesionalni igrači u njihovoj
prvoj ili drugoj ligi. To su sve djeca ulice koja kroz ovo natjecanje traže
izlaz iz siromaštva.

 Većinu ljudi koji putuju u Brazil najviše zanimaju cijene.
Što je vas dočekalo prije četiri godine?

 – Pa što se tiče karata za avion, povratna je bila deset
tisuća kuna po osobi. Nas je išlo jedanaest osam igrača, ja i kolegica iz
riječkog prihvatilišta, te još jedna volonterka koja je sama sebi financirala put i smještaj. Mi
smo bili smješteni u centru Rija u hostelima organiziranim baš za to prvenstvo,
dok je volonterka uspjela pronaći smještaj za 50 eura po danu. Već tada nam je vlasnik
Talijan rekao da će cijene u vrijeme ovog Svjetskog prvenstva skočiti i za 400
posto. Cijena hrane i pića je bila slična kao i u Hrvatskoj, piće u kafićima čak i malo
jeftinije, ali sada je to vjerojatno poskupilo. Ne treba kupovati u centru,
tamo je dosta skuplje, posebno suvenire. U malo udaljenijim dijelovima grada je sve puno
jeftinije.

 Razlikuje li se hrana puno od naše?

– Nema tu velikih razlika, može se dobro jesti u Brazilu,
ali jedina stvar koja nas je mučila je nedostatak pravog kruha. Nigdje u Riju
ne postoji pekara, sve smo pretražili ali nismo uspjeli naći. Na kraju smo
morali kupovati vakumirani kruh u dućanima. Zato postoji “milijun”
pizzerija, puno je Talijana u Riju i svi manje više drže pizzerije.

Prije nekoliko dana je naš dopisnik iz Brazila Gustavo
Oliveira napisao kako većina Brazilaca doživljava našu reprezentaciju kao ekipu
s čudnim dresom koji sliči na stolnjak. Jeste li vi također stekli taj dojam.

 – Baš sam to čitao na DalmacijaNewsu i ne mogu se složiti s
njim. U našem slučaju je bilo baš suprotno, mi smo stalno ulicama šetali u
kockicama i baš svi su odmah znali da dolazimo iz Hrvatske. Na ulicama bi nas
zaustavljali i molili za dresove. To je čak i preporuka navijačima koji odlaze
u Brazil, neka ponesu nekoliko primjeraka dresova sa sobom ukoliko žele
zaraditi za dodatni džeparac jer su naši dresovi itekako na cijeni. Brazilci su
nas stalno molili da im prodamo dresove.

U Brazilu je posebno naglašen aspekt sigurnosti, tj.
nesigurnosti. Ovih dana možemo vidjeti da njihova Vlada unatoč svim naporima
nije uspjela napraviti veliki pomak po tom pitanju. Kakva su vaša iskustva?

– Kada dođete kao stranac u Brazil odmah treba skloniti sve
vrijedne stvari. Putovnice, satove i novac, iako ga nismo imali puno, smo odmah
pospremili u sef. Ulicama smo šetali s kopijama putovnica jer je velike problem
ukoliko vam ih ukradu. Konzulat Hrvatske je, mislim, u Brasiliji, to su velike
relacije za putovanje i procedura je ogromna ako ti ukradu isprave. Mi smo
uglavnom po Riju šetali svi zajedno, nije nas nitko dirao jer smo svi malo
kršniji, stvarno nismo imali nikakvih problema, ali zato jesu ostali. Čuli smo
samo za Novozelanđane, žene su ih navukle u nekakav kafić, a iz njega su se
vratili samo u mudantama. Sve su im odnijeli. Slovenci su pak imali problema s
džeparima na Copacabani. Jednoj Slovenki je ukraden novčanik, kada je došla to
prijaviti policajcu, on se samo nasmijao. Krađe uopće ne doživljavaju, osima
ako se napad dogodi baš ispred njih, a naoružani policajac se nalazi na svakih
sto metara te plaže. Na Copacabani se krađa dogodi u prosjeku svakih pet
minuta, tako da treba biti na oprezu. Ali kada dođeš tamo, nestane strah, nismo
se osjećali nesigurno, iako oni kradu čak i japanke s plaže. Zato, kada smo se
išli kupati, uvijek je dvoje čuvalo stvari, dok su ostali bili u moru.

 Znači prošli ste neokrznuti.

 – Dobro, jedino je momak iz Varaždina odmah prvog dana završio
u faveli, pa smo se zabrinuli. Nitko ne zna kako je tamo zalutao, ali uspio se
vratiti i još se skompao s nekim tipom iako ni jedan ni drugi ne znaju
engleski. Pojma nemam kako su se sporazumjeli. Taj Brazilac je valjda očekivao
da će mu ovaj naš darovati dres, pa je počeo skupljati ekipu kod našeg hostela
pred kraj prvenstva. Počeli su dolaziti sve stariji tipovi pa mislim da smo
taman na vrijeme otišli prije nego smo upali u probleme.

 I kako se Varaždinac proveo u faveli?

 – Ma to je bilo kratko, srećom prošlo je bez posljedica. Oni čak imaju u turističkoj ponudi
obilazak favela, Slovenci su išli tamo, pa su shvatili da je to mamac za
turiste. Odvedu te u nekakvu sigurnu favelu, vjerojatno dovedu glumce koji
glume kriminalce, a ti sve razgledavaš iz kombija. Turiste to zanima pa im mogu
prodati takve stvari.

Ali nisu sve favele tako bezopasne…

– Bazilici su stvarno uložili velike napore u čišćenje favela
od kriminalaca, sve je počelo baš kad smo mi bili tamo. Jedna od
najupečatljivijih scena je bila kada smo se kupali na Copacabani, a iza nas
odjednom prolazi deset tenkova i još toliko kamiona. Kasnije smo shvatili da je
to svakodnevica u Riju. To su za nas neshvatljive scene. Zanimljiva je bila i
situacija prilikom mijenjanja novca u bankomatu. Znači, samo za jedan bankomat
angažirali su dva tenka i 20 vojnika. Mi smo mislili da se događa nešto spektakularno,
a onda su nam rekli da se radi o običnoj zamjeni novca. I to u centru grada.

Što je još u Riju ostavilo poseban dojam na vas?

 Copacabana noću. Po danu se na plaži svi kupaju, a navečer
se organiziraju škole nogometa. Ne postoji jači europski klub koji navečer na
Copacabani nema svoj takozvani kvadratić. Radi se o montažnim igralištima na
kojima skupljaju djecu s ulice i traže eventualne talente. Svi jači klubovi su
tu, od Manchester Uniteda, Chelsea, Barcelone, Reala, Benfice, Porta… Samo
vidiš zastave različitih klubova uz ta igrališta. Naravno, mi smo zabili
Hajdukovu zastavu, pa su eto i “bijeli” na kratko imali svoju školu
nogometa na Copacabani.