[REPORTAŽA] Oni su sretni i zahvalni zbog čašice razgovora, uz pjesmu ili stisak ruke, a u kaštelanskom centru Mir korisnici imaju i mir, pomoć i sigurnost…

Piše:

Kad netko spomene riječ – dom onda to uvijek ima snažan učinak na nas. Za većinu pomisao na dom je ugodna, priziva slike topline, zaštite, podrijetla, sigurnosti, zajedništva. Dom je tamo gdje je srce. To je mjesto gdje pripadaš. Mjesto gdje ostaješ. Mjesto gdje jednostavno – jesi.
U domu živimo s nekim i onda nas ta osoba jako dobro poznaje. Zna što volimo jesti, što volimo raditi, kako se zabaviti. Zna što nas čini sretnima, a što nas žalosti. Zna što nam ide na živce, a što nas tjera na smijeh. Zna prepoznati našu tugu i kako nas ohrabriti. Zna stvari za koje smo nadareni i stvari o kojima pojma nemamo. Zna neke stvari za koje ne želimo da ih drugi znaju. Jednostavno zna.
I iako je sigurnost jedan od najprioritetnijih ljudskih ciljeva, u posljednje je vrijeme postala, što izravno što neizravno, svjetska tema – broj jedan. Sigurnost u zračnom prometu, osobna sigurnost, nacionalna sigurnost, opći osjećaj (ne)sigurnosti…
A mi čekamo svjetlost.
Danas, kada smo danju i noću okruženi i okupani tolikom količinom svjetlosti to ni malo ne zvuči uvjerljivo. Naša civilizacija je osvijetlila skoro svaki svoj kutak. Toliko je svjetla oko nas da više nismo u stanju, bacivši pogled prema nebu, vidjeti sjaj zvijezda. Svjetlo onima kojima su se dogodile životne teškoće, njihova zvijezda repatica u tamnoj noći, centar je znakovita naziva. Mir. 
Ali poput neke stare fotografije koja je predugo bila izložena suncu na zidu u kakvoj komodi, izbljedili su i osjećaji prema ljudima kojima je u životu potrebna pomoć. Pomoć, mir, sigurnost – sve ono što imaju u Kaštel Novom, u Rudinama. 
– Centar Mir je nastao iz jedne ratne agonije, kad su korisnici Zavoda Vrlika, kako se prije zvao, zajedno s djelatnicima i civilima bili prognani. Veći dio korisnika je stigao u Split, par godina su živjeli u neljudskim uvjetima, i to po hodnicima, dvoranama, jednostavno gdje su imali neko čvrsto tlo i nešto iznad glave. Kad uzmemo u obzir da to bili većinom osobe s invaliditetom težeg oblika, teško je bilo održavati i osobnu higijenu, ali uz trud ljudi koji su radili s njima, uspjeli su ih održati u normalnim granicama života – govori tako Boško Rozga, prvi čovjek ustanove s više od 280 korisnika, i to ne samo u Rudinama već u kući u Štafiliću i stanu u Solinu. 
– Dvoje korisnika rade u jednoj privatnoj tvrtki već dva desetljeća, još su dvoje zaposlena na kraće vrijeme, a imamo mogućnost da zaposlimo i još dvojicu što je stvarno ogromna stvar. I to je smisao organiziranog stanovanja, da se oni osamostale i da mogu organizirati svoj život. Taj njihov život u inkluziji na taj način dobiva puni smisao.

“Luca je znala biti zvijer, ali čovjek”

Baš kako je život mnogih dobio smisao nakon što je temelj postavila, a onda i motore uključila Lucija Čikeš.
– Luca je bila zmaj koja je stalno čačkala još i još. Rušila je sve pred sobom. Znala je biti zvijer, ali čovjek. Korisnik ili njezin radnik nikad nije bio u opasnosti, sve je čuvala i imala je ljubav – veli Suzana Blažević, rehabilitator u ustanovi.
Bila je ideja da Centar bude i u Dugopolju, nudili su se tereni daleko od svijeta, ali ona je pošto poto tražila da svijet ljudi s teškoćama bude negdje blizu “običnog”. Lucija koja je Zavod u Vrlici, danas Centar fra Ante Sekelez, preuzela u ratnim godinama. Nakon nje nastavio je koračati Boris Maričić.
– Radili smo neuobičajeno za to vrijeme, a često smo odlazili učiti od drugih diljem Europe. Nismo samo u Francuskoj i Italiji bio. Bio je tako centar u Španjolskoj, od tamo su volonterke dolazile po mjesec dana kod nas, pa smo uzeli model pomiješan između njihovog i centra u Belgiji – priča Suzana 
U Belgiji se, kažu u dahu, ne zna tko je radnik u ustanovi, a tko štićenik. Slično je i na kaštelanskom kršu. U kojoj je jedini dom za mnoge, mjesto druženja i rada za jednako brojnu svitu raznoraznih dijagnoza. 

Jer mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom. Baš odatle i potraga za zajedništvom, potraga za ljubavlju. Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju, a baš kao nismo svjesni da biti sretan znači – biti voljen!

“Oko Mira se načičkao društveni život…”

A oni su sretni i zahvalni zbog čašice razgovora, pjesmu ili stisak ruke. Možda čak i za tvoje ime na papiru, ne da nešto provjeravaju, nego da zabilježe da si – došao među njih. 
– Prije se do Centra moglo doći samo džipom, nije bilo ni kuća okolo. Centar je zapravo dovukao sebi grad. I struju, telefon, u velikom dijelu Rudina i vodu. Otvorio se vrtić, pošta, a napravila se i crkva. Bili smo obrnuta inkluzija, oko “Mira” se načičkao društveni život – objašnjava Rozga.
Za Suzanu kažu da je hodajuća enciklopedija sustava socijalne skrbi, nagledala se i naslušala svega od ministara i izmjena Zakona, ali jedno je ostalo isto – neizmjerna ljubav i razumijevanje za one koji ne razumiju ni dijagnozu, ni stanje, a katkad ni jedni druge. Sve je to dio njihovog jutra i sutra.
Ljudi su nekako nezadovoljni, na licima je sve manje osmijeha, a sve je više depresivnih. U prvom planu su ružne i tmurne slike svakodnevice. Malo je zadovoljnih, a i oni svoje zadovoljstvo mjere u novcu. Ljudi su sve manje ispunjeni, sve manje susretljivi. Oni su čista suprotnost. Neki od njih drugu kuću više ni nemaju, a neki odu u posjet rodbini za praznike, pa se jedva čekaju vratiti.

Natalija je jedna od njih. U jedno popodne je okitila jelku, pravi ures u tim kvadratima stana. Obraduje je bijela kava, često slaže puzzle. Posljednje je složila jednog psa. Na stolu križaljka, voli i pjevati u glazbenoj radionici. Natalija inače ima Prader Will (PW) sindrom, vrlo rijedak u Hrvatskoj. Zapravo, bolje reći da je malo njih kojima je takav poremećaj ustanovljen. Genetski poremećaj. 

“Glavni pokazatelj kvalitete je da su korisnici zadovoljni…”

U likovnoj radionici pregršt boja. Puno parom se rade svijeće, i to od temelja do krova. Stavlja fitilj, puni vosak i uređuje. U kaštelanskoj radionici, možda točnije prikazati kao pogon, izradi ih se na tisuće. Čak i za crkve, one za Advent, prigodne ljubičaste. U vrećicama prirodno cvijeće lavande koja se sadi pred centrom, a čak se i slike slažu od rezanog papira. Mahom djela za treniranje strpljenja. Imaju ga ovdje – i korisnici i djelatnici.
Ivan je ostao tu gdje je i rođen – u Kaštelima, a danas u centru Rudine ponosi se svojom kolekcijom plišanih igračaka, naljepnica i kapa. Vesela ekipa pred kućom žute boje pjeva dalmatinske hitove – redaju se Mišo pa Grdović, uleti i Oliver. Ostavljamo autogram, a nedaleko od žute, u plavoj, dobili smo i nadimke – Mate i Mira.
– Puno ljudi koji dođu silom prilika u naš centar, ili dođu pomoći onda kažu da nisu znali za našu priču. I ne znam, iskreno, što bih rekao na to – dobro ili loše. Zapravo smo centar koji je dislociran i malo se priča o tome. Onima koji treba do nas dođu, a koji nemaju potrebu ne znaju. Čak mi je i drago jer se inače često piše o lošim stvarima. Glavni pokazatelj kvalitete je da su korisnici zadovoljni, i to je naš jedini cilj – riječi su Rozge koji je, inače, kadetski izbornik judo reprezentacije. Znali smo da je tajna tu negdje, u blizini. Sportaši su borci, a u ovakvim ustanovama biti borac je – nužnost.
No, i ove lijepe i tople riječi su poput krijesnica u golemoj noći koja nas okružuje. Te riječi pamtite i prepričavate drugima jer su nekako posebne. Ili su posebne okolnosti u kojima su nastale ili su posebne osobe kroz koje su takve riječi potekle. 
Jer nije glavna poanta u tome da se divimo samoj krijesnici, već je poanta je u tome da i sami, dok je vrijeme, postanemo krijesnice. Usprkos godinama koje su prohujale. Koje smo proveli ne nalazeći izlaz iz tunela, a on je tako blizu – u stisku ruke, zagrljaju ili darovanom vremenu.

«
»

Još iz kategorije:

© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News

Impressum | Pravila privatnosti