Ivica Badurina: Coce je bio neponovljiv, a suradnja s Ninčevićem me veseli

Skladatelj i glazbenik Ivica Badurina u razgovoru za naš
portal otkriva nam svoje nove izazove, ali i uspomene koje je sačuvao pišući
za  svog omiljenog pjevača Vinka Cocu. Na pitanje kako je sve započelo prisjeća se:

Moja skladateljska da je tako nazovem “dalmatinska faza”, započela
je 1987.godine kad sam na stihove Frane Bilića napisao “Dalmacijo kad te more
budi” koju je te godine na Splitskom festivalu sjajno  otpjevao Tomislav Ivčić. Nakon toga je
uslijedila suradnja sa klapom “Maslina” i prvi veći uspjeh sa skladbom “Ostala
si ista”. Sa pjesnikinjom Vlastom Juretić 
sam osim one najpoznatije, imao još nekoliko lijepih pjesama,  a svakako bih 
istaknuo “Bracolet” sa Radojkom Šverko.

Inače, ovaj prilično samozatajni  skladatelj napisao je možda i najljepše klapske
pjesme. Dvije među njima znaju i oni koje klapsko pjevanje ne vole: “Da te
mogu pismom zvati” i “Vilo moja” koja se dogodila 1997.

Koliko dugo se
bavite glazbom i kako je sve počelo?

– Još od malih nogu glazba je bila moj način izražavanja i
stoga su me roditelji  vrlo rano uputili
na privatnu poduku klavira. Kasnije sam kao dvanaestogodišnjak svirao trubu u
limenom orkestru i pjevao u zboru.Bilo je prirodno nakon osnove škole nastaviti
srednju glazbenu „I.M.Ronjgov“ u Rijeci i kasnije Muzičku akademiju u
Zagrebu.Tijekom  školovanja bio sam
nekako bliži popularnoj glazbi tako da sam se 
nakon kraćeg pedagoškog rada odlučio za svijet pop glazbe.

Dugo ste surađivali s
Vinkom Cocom?

– Sjajan čovjek i sjajan pjevač. Suradnja je počela 1997. Kad
sam napisao ”Vilo moja’. ‘Kad bi Vinko dolazio prema Rijeci jer ja živim u
Hreljinu,  uvijek smo se družili, ćakulali
i planirali. Poseban dio našeg zajedničkog vremena  bila je turneja u Australiu i Novi Zeland. Vinko
je tako lako osvajao ljude. Jednom prilikom smo morali sa svom prtljagom
presjedati  sa jednog na drugi avion. Vremena
je bilo malo i počela je jurnjava aerodromom. U jednom trenu sam se okrenuo  da vidim gdje je on, a on nas je pogledao sa
svojim širokim osmijehom..Zaustavio je  električni vlakić za prtljagu, sjeo  iza vozača i doviknuo nam svojim
prepoznatljivim, pomalo sanjivim glasom: ”Samo vi trčite”. U nešto više od
mjesec dana koliko smo bili zajedno na toj turneji, ovakvih je  anegdota s njim jako puno. Smijem li još
dometnuti kako je s nama na turneji bila i ova novinarka koja mi sada postavlja
sva ova silna pitanja?

Projekt ”Ne damo te
pismo naša” na Poljudu, otkrio vas je javnosti. Do tada je malo tko znao tko
se krije iza mnogih velikih hitova?

– Tog 3.rujna 2006 god.na Poljudu se dogodilo nešto zaista
veliko  i do tada nezamislivo. Ivica
Bubalo i Branko Pajić osjetili su vrijeme 
kad klape izlaze iz konoba i kaleta i hrabro ih doveli na stadion pred
publiku koja se broji u tisućama.Tu je večer otvorena nova knjiga klapske
pjesme. „Vilo moja“ i „Da te mogu pismom zvati“ dale su veliki doprinos uspjehu
koncerta, to su moje dvije amblematske pjesme koje me čine sretnim i ponosnim. Na
Poljud sam došao sa mojim kćerima i doživio i proživio nezaboravne trenutke.

Surađivali ste s
mnogima?

– U dosadašnjem radu imao sam veliku sreću surađivati sa ponajboljim
hrvatskim izvođačima,  klapama Maslina, Intrade,
Cambi i solistima među kojima su osim Coce još i Radojka Šverko, Giuliano, Zorica
Kondža, Mladen Grdović i oni su ti koji su snagom vlastite interpretacije ideju
i emociju pjesme prenijeli do publike.

Imamo sreću prvi
otkriti novu suradnju. Volim reći kako su se konačno susrela dva giganta zabavne
glazbe.

– Ovoga sam ljeta bio u društvu Nenada Ninčevića  na koncertu u Trogiru posvećenom Vinku. S obzirom
da smo obojica surađivali s njim nije moglo biti bolje ni mjesto ni vrijeme
porazgovarati o našoj suradnji. Neno mi je već dao nekoliko svojih pjesama i
pokazao sam mu prve radove.  Naravno da
me njegovi stihovi  posebno motiviraju, kad
ih čitam vidim liru srebrnih žica koja samo čeka  svoga svirača.

Nezaobilazno pitanje
je i čime se još znate razveseliti osim skladanjem?

– Kada nisam za klavirom onda sam u vrtu oko mojih voćaka ili
na moru, ili šumi u potrazi za tišinom. Ipak, najsretniji trenuci  su kad se oko mene skupe moja tri unuka i kad
moram odgovarat na milijun njihovih pitanja. Obožavam ih.