S Rakelom po svitu: Balkan Rally u čast preminulom prijatelju

Nakon putovanja u Morocco, Nord Cap, Nepal i put oko svijeta, točnije 2009. došao je Željan i na ideju osnutka BMW MK Dalmacija. U samom početku su mu se pridružili Ivan Bubalo, Nikša Kašljević, a zatim i Stipe Jakir. No njihov savez tj. krovna organizacija BMW KLUB Hrvatska je prvo dopustila, a kasnije zabranila da se klub zove Dalmacija i zbog njihove odluke je nastao današnji BMW MOTO KLUB Split.

– Sjećam se kad sam kupio GS-a 2006. tada su bila svega 4 GS-a u Splitu i svi su mi motoristi u gradu govorili što si kupio taj “pandurski motor” to nitko ne vozi. Sada ih samo u našem klubu ima 40-tak, a u gradu sigurno i 70-tak motora i GS je već duže vrijeme najprodavaniji motor. Članovi našeg kluba tj. udruge imaju i mnoge pogodnosti, osim popusta od 10% prilikom kupnje novog motora, preko velikih popusta kod kupnje guma i opreme, naš klub od 2011. financira svake godine za svoje članove “Balkan Rally” u trajanju od devet dana. Svih devet dana svi naši članovi imaju besplatnu hranu, pice i spavanje – govori nam Željan.

Na Rallyu u određenim gradovima članovima pomognu sa smještajem i hranom prijatelji i bratski klubovi kojima  klub Split svake godine u 6. mjesecu za rođendan kluba financira besplatnu hranu, piće i smještaj od petka do nedjelje.

– Ne tako davne 2011. godine, na prvom Balkan Rally-u su sudjelovali Ivan Bubalo, Mario Kramarić, Duje Vidaković i ja, svake godine se broj sudionika povećavao, tako je na zadnjem Rallyu sudjelovalo preko 20 sudionika. Od 2012. godine vozimo u čast našem pokojnom članu kluba Željku Vidakoviću pa bih vam ukratko ispričao priču o ovom interesantnom istinskom zaljubljeniku u BMW motorkotače – započeo je Željan.

Najbrži janjac 

Priča je iz daleke 1983. godine, Vidaković vozi svoju trudnu ženu u staro Splitsko rodilište na porod, to im je bilo drugo dijete i nakon kćerke, njegova supruga je nosila sina Duju koji je danas također član moto kluba i koji je sudjelovao u prvom Rallyu. Dok je vozio suprugu koja je već počela ubrzano puhati i jedva čekala da dođe u rodilište, Vida joj se obraća i kaže: “Znaš ljubavi, ja ću morati sutra nešto poslovno do Trsta”, a ona uzrujano odgovara “Ma jeb* mi se di ćeš, samo me odvezi što prije u rodilište”.

Nakon što ju je Vida dovezao u rodilište, kao pravi okorjeli motorist prvo je odjurio u garažu, spakirao se, stavio kacigu na glavu i skupa sa svojim prijateljem Kurobasom krenuo na put, ali ne za Trst već za daleki Marocco. Danas mnogi muškarci kad čuju da će im žena možda ostati trudna, prvo što naprave prodaju motor, ali 1986. su izgleda bila druga vremena. Naravno kako tada nije bilo mobitela, nakon par dana Vida je nazvao svoju suprugu i pitao je kako je i što su dobili, a ona mu je odgovorila: “Dobili smo sina, vrag odnija tebe i Afriku, ne trebaš  se ni vraćat”, Kurobasina cura je zeznula stvar i rekla Vidinoj ženi da su otišli u Marocco, a Vida joj je smireno odgovorio: “Ljubavi moja, pa što ću ti ja, nisam ja ginekolog, vidimo se za 20-dana”.

– 2011. krećem s Ivanom na put u Ameriku, BMW MK Split slavi svoj drugi rođendan i naš ispraćaj, tom prilikom je za sve sudionike bila besplatna hrana tj. sedam pečenih odojaka i piće cijelu večer. Međutim, Vida mi je rekao “Nećemo mi predsjedniče jest prasetinu, to je masno, idem ja motorom u liku po janjca”. I tako je bilo, Vida je rano ujutro sjeo na svoj motor i gas u Liku, kupio janje stavio ga u crnu kesu te ga svezao španerima za zadnje sjedalo, te krenuo prema Splitu. Moram napomenuti da je Vida iako je bio stariji gospodin, jako brzo vozio i često smo na račun njegove sjede kose i brade mnoge oklade dobili, jer su se mnogi R-aši kladili koji ga nisu poznavali i gubili ručkove, pršute ali i janjce. Vidinim žilama je tekao čisti adrenalin i kad bi se vozili iza njega, dok ga gledate u kožnom odijelu i s kacigom mislite da to vozi 30-ogodisnjak. Tako je i tog dana kako sam već u putopisu iz Amerike pisao – priča Željan. 

Vidaković i njegov prijatelj iz Slovenije su se zaustavili na benzinskoj stanici u Karlobagu, upravo su napunili rezervoar goriva i primijetili su tri Talijana kako se jurcaju s Ducati motorima po zavojima jadranske magistrale. Vida ili kako su ga od milja zvali “tatica” nije mogao izdržati a da se ne potrka za njima, od brzine nije ni svezao kacigu. Rekao je Željanu poslije, “Ja sam ti kao lav, kada vidi antilopu, nema zagrijavanja i razgibavanja, nego odmah gas”.

Iščekivanje kod Šage

Iako je imao motor samo od 100 ks i svezanog janjca na zadnjem sjedalu, ubrzo ih je sustigao, njegov prijatelj Slovenac koji je imao motor skoro duplo jači nije ih mogao pratiti. Nažalost, nedugo zatim u jednom zavoju “tatica” je izletio iz zavoja, a dok je letio zrakom glavom je udario u prometni znak i pao 15-ak metara u provaliju. Na njegov motor koji je ostao na cesti  je naišao Slovenac, a Talijani se nisu zaustavili nego su nastavili dalje voziti i ostavili ga tako unesrećenog, što ih je potaknulo na razmišljanje da su ga možda oni i nenamjerno takli u zavoju, pa pobjegli od straha kad su vidjeli što su uradili.

– Uglavnom Vida je upao u komu, policija je bila u šoku kad je na zadnjem sjedalu motora vidjela svezano krvavo tijelo zamotano u kesi od smeća, nije im ni na kraj pameti bilo da je to u stvari bio trenutno najbrži janjac u Hrvatskoj. Tatica je završio u bolnici u Zadru gdje je bio u komi, ja se nisam okusio najbržeg janjca, ali mi je bio gorak okus u ustima žaleći što mu se dogodilo. Nakon te nesreće, Vida više nikada nije bio onaj stari Vida, iako se fizički oporavio i kupio novi motor prije nego je mogao hodati bez štaka, a od te nesreće kao da je preko noći ostario. Više nije bilo onoga žara u njegovim očima i više nije tekao 100%-tni adrenalin njegovim venama. Postao je jednostavno stari čovjek koji ni motor nije uvijek mogao držati na mjestu, a često se dogodilo da bi s mjesta pao. Zamislite čovjeka koji je bio najbrži i najopasniji vozač u društvu, više ne može ni motor držati na mjestu. Često me zvao i govorio kako je nesretan i da to više nije to. Tako me zvao i večer prije drugog Balkan Rally-a, razgovor je tekao 45 minuta i napokon sam ga nagovorio da ide s nama iako je već bio odustao. Što više, s njim je trebao ići i njegov stari partner Kurobasa, a Vida je i njemu kupio polovni motor kako bi ponovno zajedno vozili kao nekada i to po Balkanu kojeg je Vida neizmjerno volio – govori nam Željan.

Ujutro su došli svi u Šage, ali Vide nije bilo, nije se javljao na telefon, čekali su ga sat vremena, i krenuli bez njega. Pomislio je Željan dok je vozio “Ipak ga nisam uspio nagovoriti, a obećao je doći, možda nas susretne putem ili kao nekad, sve prestigne u nekom  oštrom zavoju”. Međutim, iako je stalno gledao u taj retrovizor i nadao se da će ga vidjeti, nažalost više ga nikad nije vidio.

Dok su ga čekali u Šage, Vida je bio u svojoj kući u Segetu, obukao je svoje motorističke hlače, jaknu, čizme i perfektno očistio svoju kacigu te je odložio na ormarić pored kreveta, legao na krevet i donio odluku da zauvijek napusti ovaj svijet.

Prijatelju u čast

– Nakon par sati vožnje kad smo stali pogledao sam u mobitel i imao sam 30-tak propuštenih poziva, raznih prijatelja, jer dobra vijest se brzo širi a loša još brže. Ostao sam u šoku i nevjerici, nisam mogao doći sebi. Nije ga dokrajčila nikakva prometna, ni srčani, ni moždani i nikakva bolest, sam je sebi presudio. To je Vida, ako neće živjeti život kako on želi pun uzbuđenja, adrenalina i slobode, neće nikako, to je bio čovjek bez kompromisa. Neki će reći pa ima i gorih sudbina pa ljudi žive, nažalost Vida nije bio spreman na to, ako neće živjeti 100% punim plućima, ne želi nikako drukčije, nulta tolerancija kompromisa – objašnjava Željan. 

– Nakon dva dana bio je sprovod, mi smo bili u Sloveniji u posjet tvornici Akrapović i svi sudionici Rally-a su otišli u obilazak tvornice. Nakon toga su vozili za Sisak, a ja sam sjeo na svog GS-a sam i u komadu odvozio Ljubljana-Lovrinac, organizirao da svi članovi dođu na pogreb, napravil smo špalir od 30-tak motora i turiranjem motora poslali posljednji pozdrav našem Željku Vidakoviću Vidi. Nakon pogreba sam nalio pun rezervoar i bez stajanja odvozio Split-Sisak, a dok sam vozio pomislio sam da ću predložiti u klubu da svake godine vozimo u isto vrijeme Balkan Rally i to u čast našem Vidi. Svi članovi su se složili i od tada sada svake godine, na mom kuferu stoji zalijepljen lampion koji se vozi svih 3.500 kilometara i devet dana, te zadnji dan svi odemo na grob našem Vidi, zapalimo taj lampion i pomolimo se – sjetno će Željan.

Kad nam je ispričao priču o Vidi, znamo zašto voze njemu u čast i to na vožnju kroz Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju, Rumunjsku, Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru. Rally je jako zahtjevan i vozi se svaki dan od 400 do 600 kilometara u danu, te se izbjegavaju autoputovi i ciljaju što vise parkova prirode proći kao i manje naseljena mjesta. Najveći problem nije vožnja od svakog dana, nego što se svaki dan jede i pije u neograničenim količinama. 
Domaćini se toliko potrude da je to jako opasno za želudac jer bi mogao puknuti kao kad se krava najede djeteline. Više manje, svi imaju problem s gladnim očima, pa nerijetko nose i povez preko jednog oka kako bi manje jeli i pili, ali je to jednostavno nemoguće. Prije Rallya svi treniraju i idu na dijetu, ali ne da bi bili u kondiciji nego kako bi se mogli udebljati na Rally-u, a u prosjeku u devet dana svi dobiju oko 3-4 kilograma i 80% masniju jetru, ali to je Balkan Rally.

 Ne jede se kad si gladan, nego kad je prilika

Nakon vožnje do Plitvica starom cestom, pa preko Saborskog, Plaškog stižu do Semića gdje ih dočekuju prijatelji kluba Beti i Matijaz Pintarič. Cijeli dan nisu ništa jeli i kad su vidjeli stol pun pečenog mesa s gradela, krenula je tarapana, prednje noge u korito i udri. Meso je bilo jako ukusno, ali kruh je bio malo čudan, nekako slatkast, ali kad ga se umoči u ulje bio je super. Domaćini su ih malo čudno gledali i Željan je mislio da ih gledaju zbog toga kako brzo jedu i da se boje da neće netko dobiti vilicom po ruci, ali kad su sve pojeli onda je shvatio o čemu je kvaka. 

– Punog želuca sam im objasnio da imamo pravilo na Rallyu, a ono glasi “Ne jedemo kad smo gladni, nego kad je prilika”, a na to mi je Beti objasnila, “Ma meni je malo neugodno jer nemamo više ništa za desert, taj naš tradicionalni kolač koji ste jeli s pečenim mesom je ustvari trebao biti desert nakon večere, ali vi ste ga pojeli zajedno s mesom”. Prvo je bilo malo crvenila i pogleda ispod obrva, zatim smo svi udarili u smijeh komentirajući u pola glasa, a sramote pa mi smo pojeli sirnicu s pečenim mesom – smije se Željan.

Sutradan po njih je došao predsjednik BMW MC EU Predrag Trkulja koji ih je cijeli dan vozio po planinama Slovenije, po Triglavu i ostalim planinama. Bili su u čudu kolika je velika ta Slovenija, uglavnom su je bez problema prošli na rezervi, ali taj dan je bilo preko 350 kilometara. Navečer su stigli kod prijatelja u Ljubljanu, isto BMW ljubitelja Sebastijana. 

– Sebastijan nam je za promjenu sve pripremio za opetovani roštilj kao i Beti, ali on još nije ni vatru upalio. Bili smo nemoguće gladni tako da smo pojeli cijeli kajmak, dvije tegle ajvara i tri kile kruha kao predjelo dok se pekao i pripremao roštilj. Sutradan smo otišli na ručak u jedan fensi restoran u Sloveniji i većina nas je naručila rižote, pa sam uljudno upitao konobara imaju li možda parmezana. Na moje pitanje, uljudni konobar je rekao “pa naravno gospodine, ovo je Europa, svega imamo, a kamo li ne parmezana”. Nakon par minuta donio mi je pola kila kvalitetnog parmezana i ribež, pomislio sam pa nije ni loša ova Europa. Naravno da smo uzeli nož i narezali cijeli sir i pojeli ga, bio je tako dobar da se i kora pojela – smije se Željan.

Kako im je bilo u posjetu Zagorju, Sisku, Kutini, Vukovaru, Zrenjaninu, kroz Trans Alpinu i Tranfagasanu , Vlasotince, Skoplje, Budvu i Sarajevo čitajte u sljedećem putopisu.