Kolenda je stari običaj čestitanja koji se do danas zadržao na otocima, u Dubrovniku i nekim manjim mjestima srednje Dalmacije. Kolendari obilaze ulice, kuće i stanove te pjesmom, odnosno kolendom, nazdravljaju Badnji dan i čestitaju Božić i Novu godinu.
Dr. Jerko Martinić je prošle godine objavio zbirku kolendarskih napjeva srednje Dalmacije „U istok zvizdu vidismo“ koja je temeljena na njegovim terenskim istraživanjima 70-ig godina prošlog stoljeća. U knjizi se nalazi 108 napjeva od kojih je 79 sam prikupio, a 29 su od ranije bili zapisani.
– „Došli smo vam kolendati i nazvat vam dobre dneve, dobre dneve od Božića“ stihovi su koji vjerno izražavaju smisao običaja prema kojima se u mjestima srednje Dalmacije i nekih drugih područja odlazilo već od davnine kroz božićno vrijeme, u večernjim satima, od kuće do kuće „nazvati“ kolendom nadolazeći svečani dan, najčešće pojedinim bolje stojećim mještanima – piše dr. Martinić u svojoj knjizi.
Kolendarski napjevi ovih prostora bili su oduvijek usko povezani s božićnim vremenom. Kolendari su podijeljeni u manje grupe odlazili pred kuće mještana , najčešće u predvečerje Nove godine i Tri kralja. Pjevali su uglavnom bez instrumentalne pratnje uz svjetlo feralića ili neke druge svjetiljke iako se ponegdje moglo dogoditi i da pjevaju uz pratnju lire ili lirice, poslije harmonike, gitare pa i kontrabasa u nadi da će mu domaćin otvoriti vrata i nagraditi ih novcem ili jelom, uglavnom kolačima, smokvama ili narančama.U knjizi troškova dominikanskog samostana u Starom Gradu na Hvaru se za godine 1721.-1753. spominju troškovi darivanja kolendara.
Zahvaljujući tome imamo potvrdu ne samo o opstojnosti kolendanja nego istodobno i važne pojedinosti o tome tko su bili kolendari, čime su ih darivali, koliko je to koštalo i u koje su godišnje doba izlazili – navodi dr. Martinić.
Niko Kalogjera zapisuje i objavljuje nekoliko kolendri u nastavcima pod naslovom „Pučko crkveno pjevanje u Splitu“
– Kolendre su kao i sve splitske prigodnice složene većinom u osmercu ili dvanaestercu. Obično svaki dvostih izriče jednu misao i to tako da prvi stih više puta služi samo zato da se slaže s drugim bez obzira na vezu. Na primjer: „U kršćana lipa vira, komad lipog paškog sira.“ – piše Kalogjera.
Antonin Zaninović (1879.-1973.) i Vinko Žganec (1890.-1976.) su etnomuzikolozi koji su nas, kako u predgovoru knjige navodi dr. Martinić, posredstvom zapisa, odnosno snimljene dokumentacije zadužili vrijednim rezultatima svojih muzikološko-istraživačkih inicijativa. Zaninović se od 1931. do 1938. ciljano se bavio skupljanjem i zapisivanjem kolendarskih običaja i napjeva.
Tek 1706., navodi on, strogom zabranom da se noću po ulicama i gradskim trgovima izvode „popijevke koje se pučki zovu kolende te druge pjesme i svirke“, nadbiskup dubrovački Toma Scotti indirektno pruža prvu povijesno potvrđenu vijest o pjesmama kolendama u svom gradu.Zaninović spominje i „Kumpaniju“ u mjestu Žrnovo na Korčuli za koju je već 1620. mještanin Petar Batistić sastavio statut kojim se jasno određivala procedura kolendanja. Kolendalo se najprije u crkvi, zatim župniku, a onda redom: kralju svoje Kumpanije, sucima, kapetanu, seoskom glavaru, a na kraju i ostalim mještanima onako kako je statut to predviđao: „Ima se kolendat svetu cirkvu: u vižiju Mladoga lita, pa svakoga po redu po selu“.
– Koliko se zna, ta odredba je najstarija pisana vijest o kolendanju na našem području – ističe dr. Martinić te pojašnjava kako se tekstovi kolenda redovito pjevaju napamet pa kao takvi mogu zavisno od pamćenja, zaborava ili raspoloženja pjevača, kao i okolnosti kada i gdje se izvode, biti podložni određenim svjesnim ili nesvjesnim improvizacijama koje su ponekad prolazne, a nekad za stalno usvojene.