Hajduk, dakle, niti ove godine neće postati prvak Hrvatske. Pada mi na pamet Del Boy i vjerojatno najčuvenija rečenica koju je ikada izgovorio. Za naše prilike malo preformulirana:
-Sljedeće godine, u ovo vrijeme, Hajduk će biti prvak!
Što nam drugo preostaje, nego se šaliti na vlastiti račun nakon što je Dinamo s 3:1 pobijedio u derbiju svih derbija i preskočio Hajduk na ljestvici tri kola prije kraja. Na površinu izbija – praznina. Toliko da se nemam snage ljutiti na Ivana Lučića i još jedan komedijaški gol, kojega je sam sebi zabio i na taj način usmjerio bijeli brod prema havariji.
Istina, Marko Livaja će nakon toga svojom genijalnošću natjerati Poljud na erupciju, ali… Čini se da niti veličanstvenom Livaji jednostavno nije suđeno Hajduku donijeti naslov prvaka. Uzalud mu 91 gol u dresu Hajduka, 54 asistencije, ovo mu je bio sedmi pogodak Dinamu, samo je Jole Vidošević zabio više – osam.
Jedan posve ratnički derbi ostavio je još jedan trajni ožiljak na tijelu Hajdukove navijačke mase i u ovom trenutku beznađa prolaze nam kroz glave sve godine – hej, dvadeset godina! – ništavila. Baš onako iskreno – ništavila. Što smo vidjeli, što smo gledali, čemu smo se nadali… Sve uzalud. Dobili smo veliko ništa, još jedno razočaranje od kojega ne znam kako se oporaviti. Kako će se Hajduk oporaviti? Kako će navijači doći k sebi?
Tehničko-taktički o utakmici se nema puno što reći. Dinamo, uvjereni smo, ovo nikada ne bi dobio bez svesrdne pomoći Lučića, kome se mogu pripisati sva tri gola Modrih. Dinamo je bio mlak i neuvjerljiv, a do pobjede ga je pogurao Hajduk, koji u svojim redovima ima previše igrača koji su ili „na ti“ s loptom ili jednostavno nisu dorasli dresu kojeg nose. Što objašnjavati? Vidjeli ste sve, znate i sami detektirati o kome pišemo. Nema se smisla ponavljati.
Takva je momčad, kakva je, ali zbilja boli izgubiti na ovako glup, stupidan način. Kad sam sebi podmetneš nogu. Ali, to je Hajduk. Dvadeset godina. Patnja se nastavlja…