Drniš je godinama šutio, a onda je ubijen Luka! Čovjek kojeg su se svi bojali već je jednom oduzeo život…

Drniš je zanijemio. Svirepo ubojstvo maturanta Luke Milovca emocionalno je dotuklo grad. Mladić koji je tek trebao ostvariti svoje životne planove skončao je na pragu Kristijana Aleksića. Čovjeka koji je već jednom ubio. Čovjeka kojeg se, prema svjedočanstvima mještana, godinama strahovalo. I danas gotovo nitko ne govori da je iznenađen. Jer Drniš je godinama šutio. Okretao glavu. Prelazio na drugu stranu ceste. Navikavao se na život uz čovjeka čija je prošlost bila obilježena brutalnim nasiljem. Vjerovalo se kako će problem možda ipak ostati tuđi. Sve dok jednog dana nije pokucao baš na njihova vrata.

Upravo zato odlučili smo se vratiti više od tri desetljeća unatrag. U Prgomet, mjesto u kojem je počela priča o Kristijanu Aleksiću. Priča koja je već 1994. godine završila smrću jedne mlade djevojke. I koja je, nakon svih sudskih postupaka, zatvorskih godina i upozorenja, dobila još jedan tragičan nastavak.

Kristijan Aleksić, u Prgometu poznat pod nadimkom Ale, rođen je u ožujku 1976. godine. Završio je samo dva razreda školovanja za elektromehaničara. Treći nikada nije priveo kraju. Iz škole se ispisao jer mu se, kako je sam govorio, više nije dalo učiti.

Samo dvije godine kasnije, 1994. godine, prvi je put ubio. Prije nego što je sve priznao 2001. godine, u međuvremenu je dvaput bio i osuđen. Prvo zbog vrijeđanja na nacionalnoj osnovi, a potom jer je oštetio stroj u drniškoj propaloj tvrtki Bramac, poduzeću za izradu crjepova u kojem je vrlo kratko radio.

Bila je večer 27. svibnja 1994. godine. Malo poslije 21 sat Aleksić je u mraku čekao Marijanu Sučević. Pred policijom je u dva navrata priznao da je ubojstvo planirao mjesecima. Pripremio je kožne rukavice, iz perilice za rublje izvukao metalnu šipku, a kuhinjski nož naoštrio i prepravio.

Kobne je večeri čekao autobus kojim je trebala doći Marijana. Kada je po koracima pretpostavio da se djevojka približava obiteljskom domu, prišao joj je s leđa i napao je nožem.

Pokušao je pobjeći, pa se vratio. Marijana je pokušavala ustati, a Aleksić ju je potom udario metalnom šipkom. Ponovno je otišao, ali se još jednom vratio. Djevojka je pokušala puzati u nadi da će se spasiti, no ponovno ju je napao. Obdukcijom je utvrđeno ukupno sedamnaest ubodnih rana.

Marijana Sučević imala je tek 18 godina. Pred njom je bio život koji nikada nije dobila priliku proživjeti.

Ubojstvo je ostalo nerazriješeno punih sedam godina. Tek 2001. godine, nakon što je Aleksićeva krv pronađena na odjeći žrtve, policija je došla do priznanja koje je otvorilo jedan od najmračnijih slučajeva toga kraja.

Kristijan je pred Sunčicom Glunčić, tadašnjom inspektoricom Odjela za krvne delikte, detaljno ispričao što je učinio. Još jezivije zvuči činjenica da je Aleksić i prije priznanja znao ljudima govoriti da je ubio djevojku. Prijateljima i poznanicima pričao je o zločinu, ali nitko ga nije shvaćao ozbiljno. Mještani su mislili da izmišlja. Da govori gluposti. Da samo želi pozornost.

A zapravo je, prema vlastitom kasnijem priznanju, govorio o stvarnom ubojstvu.

Jedno vrijeme završio je i na psihijatriji splitske bolnice. Ondje je proveo petnaestak dana. Liječnicima je govorio da dane provodi zatvoren u podrumu, da čekićem buši zidove, razgovara sam sa sobom i okreće križ s Kristom naopako. Govorio je i kako glavom udara u zid, danima se ne pere, ne mijenja odjeću i ne izlazi među ljude.

U razgovorima s liječnicima izjavio je i da bi vlastite roditelje najradije ubio.

Psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno je da nije psihički bolestan u smislu nalaza vještaka, ali su stručnjaci zaključili da ima dubok i trajan poremećaj ličnosti, pretežno shizoidnog tipa.

Iako je policiji detaljno priznao ubojstvo, na sudu je promijenio priču. Priznanje je povukao i tvrdio da nije ubio Marijanu Sučević. Iz zatvora je pisao čak i Vrhovnom sudu. Na sedam stranica pokušavao je dokazati da nije ubojica.

No sudski postupak završio je osudom. Aleksić je otišao u zatvor, a obitelj Marijane Sučević ostala je bez djevojke čiji je život nasilno prekinut.

Tijekom izdržavanja kazne Aleksić je prikupio 31 disciplinsku sankciju. Napao je i drugog zatvorenika. Ni nakon izlaska iz zatvora nisu prestajale prijave, nasilni incidenti i problemi. Pronađeno mu je čak i ručno izrađeno vatreno oružje.

A onda je njegovo ime ponovno završilo na naslovnicama. Ovoga puta zbog ubojstva Luke Milovca u Drnišu. Prema dostupnim informacijama, Luka je ubijen na pragu Aleksićeva doma, kamo je došao dostaviti naručenu pizzu.

Taj zločin ponovno je otvorio stare rane. Posebno u Prgometu.

Istražujući ubojstvo Marijane Sučević, 32 godine kasnije naišli smo na zid šutnje. Mnogi više ne žele govoriti. Neki akteri slučaja danas više nisu živi. Neki su teško bolesni ili u poznim godinama. Kontaktirali smo i obitelj pokojne Marijane. Pred kamere nisu željeli stati.

Ali u kratkom telefonskom razgovoru rekli su nam kako im je ubojstvo Luke Milovca vratilo svu bol koju su osjetili kada je ubijena njihova Marijana.

Marijana je, kažu oni koji su je poznavali, puno sanjala. Pisala je i dnevnik. Maštala o ljubavi i životu koji je tek bio pred njom. Umjesto budućnosti ostala je uspomena, a njezino ime ponovno se spominje zbog čovjeka koji joj je oduzeo život.

U pripremi ove priče kontaktirali smo i desetak psihijatara. Nitko nije želio javno govoriti o konkretnom slučaju. A pitanja je mnogo. Gdje završava mogućnost rehabilitacije, a počinje obveza društva da zaštiti druge? Koliko se ozbiljno shvaćaju upozorenja? I što se događa kada osoba s poviješću teškog nasilja ponovno postane prijetnja?

Može li se čovjek koji je jednom brutalno oduzeo život doista promijeniti? Može li zatvor rehabilitirati ubojicu ili samo privremeno zaustaviti nasilje koje nikada nije nestalo? Naravno, nijedan raniji zločin sam po sebi ne znači da će počinitelj ponovno ubiti. Ali upravo zato sustav mora pojedinačno i ozbiljno procjenjivati rizike, pratiti ponašanje i reagirati na konkretna upozorenja.

Jer u Drnišu danas mnogi ponavljaju istu rečenicu. Bilo je samo pitanje vremena.

I upravo je to možda najteži dio ove priče. Ne samo činjenica da je jedan čovjek ponovno ubio, nego i pitanje jesu li se znakovi opasnosti mogli prepoznati prije nego što je bilo prekasno.

I zato danas nije teško vidjeti strah u očima roditelja dok ispraćaju vlastitu djecu iz kuće. Jer Hrvatska je već previše puta gledala kako mladost nestaje pod rukama nasilnika. Od Luke Ritza, Anđele Bešlić, Antonije Bilić, pa do Luke Milovca. Različiti slučajevi, različite okolnosti, ali iza svakog od tih imena ostaje obitelj kojoj se život zauvijek promijenio.

A Hrvatska pamti i još jednu Marijanu. Marijanu ubijenu 2002. godine u agenciji za nekretnine na Mažuranićevu šetalištu u Splitu. Za njezino ubojstvo nitko nikada nije pravomoćno osuđen. Još jedna obitelj koja godinama čeka odgovore.

I nakon svakog ovakvog zločina ponavljamo iste rečenice. Da se više nikada ne smije ponoviti. Da institucije moraju reagirati. Da je sigurnost građana najvažnija. A onda se javnost postupno utiša, kamere se ugase, naslovnice ispune druge vijesti i sve se polako vrati na staro.

Do sljedeće tragedije.

A što se to dogodilo s našim društvom? Gdje je stvar otišla krivo? Jesmo li se toliko naviknuli na nasilje da nas više ne iznenađuje ni kada ljudi javno upozoravaju na opasnost? Koliko smo puta čuli da je netko problematičan, nasilan ili opasan, pa zaključili da to nije naša stvar?

Nije odgovornost za zločin na onima koji su se bojali ili šutjeli. Odgovornost za ubojstvo pripada počinitelju. Ali odgovornost za funkcioniranje sustava, za pravodobno postupanje po prijavama i zaštitu građana, mora biti predmet ozbiljnog preispitivanja.

Jer tragedija nije samo trenutak u kojem se ugasi jedan život. Tragedija je i sve ono što je moglo biti učinjeno, a nije. Svako upozorenje koje nije ozbiljno razmotreno. Svaka prilika za djelovanje koja je možda propuštena.

Drniš danas oplakuje Luku. Prgomet se ponovno prisjeća Marijane. Dvoje mladih ljudi, dvije različite generacije, dvije obitelji i isti čovjek koji im je oduzeo budućnost.

Trideset i dvije godine između dvaju zločina. Dovoljno vremena da se promijene države, zakoni, institucije i generacije. Ali nedovoljno da se spriječi još jedna tragedija.

I zato se na kraju ne možemo zadovoljiti samo pitanjem kako se to dogodilo.

Moramo pitati i je li se moglo spriječiti. Jer Marijanu i Luku ništa neće vratiti. Ali odgovori koje društvo duguje njihovim obiteljima mogli bi biti važni za neke druge živote.

https://www.facebook.com/reel/1768114297503143

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.