Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.
Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,… i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to – život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.
Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?
Pa zašto baš ja…?!
– Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata – govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.
– U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se – priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.
No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.
Ipak…
Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete
Nastala je tako udruga “Anđeli”, simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.
– Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s “Anđelima”. Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili – vraća se.
Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao – kaos!
Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju…
– Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,… ma jedna katastrofa – kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja – njegovatelja na državnoj razini.
– Psihoterapija mi je ući u radionicu “Anđela” i proizvoditi jaja, balone, kutije… Ili šivati – veli pa dodaje:
– Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je… Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.
U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.