Kameni grad na Hvaru u koji samo rijetki smiju ući

Potraga za divljim šparogama na Hvaru dovela je dvije otočanke do neočekivana otkrića. U šumi, skrivene od pogleda, pred njima su iskrsnule zapanjujuće kamene strukture: pravilne kocke i krugovi, kamenje raspoređeno u obliku križeva, trima, ribe … 

Vijest se brzo proširila otokom, a i šire. Na društvenim se mrežama javio i slovenski turist koji je “Kameni grad” otkrio i snimio već ranije. Javio se i kupač kojega je dolje na plaži bio razbjesnio ćiribimbaš (voajer) pa se zaletio za njim čak u šumu. I imao što vidjeti, piše punkufer.hr.

Dugo se nije znalo što je to i kako je nastalo – situacija idealna za plasiranje svakojakih teorija. Od one o izvanzemaljcima do prizemljenijih, poput one da kamenje prebire i slaže glazbenik (trubač!) iz Beča koji godinama ljetuje u obližnjoj Vrboskoj. U prilog tome išla je i činjenica da svake godine osvane pokoja nova skulptura. Najnovija je u obliku ptice raširenih krila, promjera šest metara.

A onda je netko tajanstvenoga kamenoslagača zatekao na djelu. On se smješka i kaže kako im je namjerno dopustio da ga razotkriju. Nije nam dopustio da ga fotografiramo, ali je ispričao sve što nas je zanimalo o tajnom gradu.       

Tko je tajanstveni tvorac kamenih struktura?

– Običan penzić. Nisam iz Beča i ne sviram trubu. Nekad sam se penjao po planinama, ali više ne mogu. Zato sada dolazim ovamo – objašnjava. 

Zašto baš na Hvaru? 

– Zato što na svijetu ne postoji ljepše mjesto od Hvara. Možda i postoji, ali ja više nemam vremena istraživati. U mojim je godinama vrijeme dragocjeno – kaže umjetnik dodajući kako je sve u Kamenom gradu nadahnuto Hvarom. Fascinacija hvarskim suhozidima pretočena je u oblike trima (bunje), ribe, ptice. 

Hvarska procesija Za križem bila je nadahnuće za ciklus križeva: latinski, grčki, keltski, malteški, jeruzalemski … Velike kamene kocke slagane su u počast šahovnici, a pomalo i tragom Oltara domovine, djela kipara Kuzme Kovačića, Hvaranina. 

Kako nastaju kamene strukture?

Za imalo veću strukturu najprije treba iz zemlje iskopati sve kamenje koje strši i smeta te poravnati teren. Zatim se pripremljeno kamenje raspoređuje i slaže. Tehnološki se ovdje ništa nije pomaknulo od starijega kamenog doba – nema željeznog alata. Dopuštena je jedino uporaba primitivnih drvenih pomagala. 

Kako “penzić” može pomaknuti kamenčinu od 250 kg?

Jednostavno – ako se uspije sjetiti mudrog Arhimeda i zakona poluge. Znate ono: „Dajte mi polugu …“ U šumi ima dovoljno odlomljenih i odpiljenih grana koje mogu poslužiti kao poluge za podizanje i pomicanje teškoga kamenja – najveći kamen ima 250 kg! A kako penzić može sam podignuti takvu kamenčinu na veću visinu? Jednostavno: najprije načini kamenu kosinu, a zatim po njoj lagano pomiče kamen. 

Kako je počelo?

Prve su strukture nastale prije desetak godina. „Slučajno, možda iz dosade. Preraslo je u igru pa u zanos. Izazov je kaotične strukture pretvarati u prepoznatljive. Divno je raditi ne misleći na vrijeme. Na kraju je važno snimiti fotografiju učinjenoga jer će se naslagano kamenje prije ili kasnije vratiti u zemlju. A i te fotografije pripadaju neuhvatljivoj stvarnosti. Ne drže se u ruci. Svjetlucanje ekrana s fotkom pretvori se u mrak pritiskom na tipku: isključi“, kaže. 

Na penzića koji petlja po kamenju naviknula se i obitelj malih puhova. Znatiželjno su ga promatrali iz prikrajka. Jednom su mu čak progrizli naprtnjaču obješenu na granu i pojeli užinu. Nema ih više – sada tu caruje mungos. 

Kako Kameni grad nije vidljiv sa staza uz more, posjetitelji nalete slučajno ili bivaju dovedeni. Obično su zbunjeni. Sviđa im se. Neki navraćuju češće jer se – kažu – tu baš dobro osjećaju.