Razgovor s hrvatskim fotografom umjetnina Zoranom Alajbegom koji je živo graditeljsko tijelo splitskog Kampusa zauvijek utisnuo na fotografijama

Veliki entuzijast, duhoviti, talentirani i samozatajni umjetnik koji je svoje prve radove izložio očima javnosti s nepunih sedamnaest godina unutar izložbe Prometne škole koju je i sam pohađao, utisnuo je zauvijek na svojim fotografijama arhitekturu splitskog Kampusa. Fotograf umjetnina Zoran Alajbeg jučer je svečanim otvorenjem svoje izložbe ART&tektura proslavio Dan Sveučilišta u Splitu. Autor je fotografija u brojnim monografijama, katalozima i časopisima. Posebno se istaknuo fotografijama za kataloge umjetničkih izložbi. Zaposlen je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika Split, te kao fotograf surađuje s nizom kulturnih institucija u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split.

Već više od petnaest godina Alajbegov rad se može pratiti kroz brojne izložbe i publikacije s tematikom kulturne baštine. No usporedo s profesionalnim radom, Alajbegovo nagnuće poetičnom izrazu godinama ga vuče prema nešto drugačijem pristupu fotografiji. Oni koji ga dobro poznaju, znaju da ga se u određeno vrijeme i pri određenim vremenskim ne/prilikama može pronaći samo na splitskim ulicama u potrazi za zanimljivim kadrom.

Rođen u splitskom Manušu od djetinjstva motivi fotografiranja bili su usko vezani za Palaču, za detalje arhitekture, za ljude koji su živjeli, dolazili ili samo prolazili kroz nju. Svojom fotografskom vizijom ovaj poznati hrvatski fotograf iznosi ono neobično, nesvakidašnje iz dobro nam poznatih vizualnih situacija kojima smo kao (polu)svjesni promatrači svakodnevno izloženi.

Zorana smo usred izložbe zatekli u sjajnom raspoloženju, ozarenom licu i u potpunosti spremnog na seciranje svojih emocija i radova u razgovoru.

 – Ovo je prikaz rada van moje djelatnosti, van mog profesionalnog objektiva. Nažalost imao sam malo prilika kroz život za neke svoje jedinstvene kreacije i kako sam često bez fotoaparata kad nisam na poslu desilo mi se da u zadnjih 15. godina najbolje fotografije slikao bez fotoaparata. I ove koje nisam napravio pamtim i jako mi dobro stoje u sjećanju, a ove koje san napravio eto tu su i na kraju ljudima se više sviđaju slike koje nisam napravio jer one pričaju priču. Sami interes prema splitskom Kampusu krenulo je od jedne osobe koja na Sveučilištu radi na odsjeku za odnose s javnošću, gospođe Željke Sijerak Radas. Mi smo se upoznali dok je ona radila kao voditelj marketinga u Galeriji Meštrović i kad se zaposlila na Sveučilište uslijedio je poziv vezan za moje fotografiranje Sveučilišta. Na početku suradnje nisam joj htio priznati da imam slike Kampusa od samih početaka gradnje no kasnije sam ipak svoje fotografije podijelio. S tim se ona jako oduševila i to je bio početak jedne odlične priče i suradnje radi koje danas i jesmo tu. Da nije bilo nje ja ne bi bio u prigodi zabilježiti ovo predivno graditeljsko tijelo svojim objektivom.

– Oduševila me slika Emanuela Vidovića Splitska luka u sfumatu i ona je toliko impresivno djelovala na mene da sam sebi rekao “Ja sfumata moram raditi“. I upravo je time potaknuta izložba u Salonu Galić “Lice grada“. Ja sam i dalje nastavio te jedinstvene prikaze Splita fotografirati ali nažalost nisam ih još imao prilike prikazati te se nadam da će jednoga dana i to doći. Ali sami taj pogled na Split dolazi iz jedne velike ljubavi prema tom gradu. Rođen sam u Manušu u velikoj familiji od nas 12 u četrdeset kvadrata tako da san cijelo svoje djetinjstvo proveo u Dioklecijanovoj palači na ulici koja mi je ujedno i veliki motiv stvaralaštva.

– Mislim da su najveća vrijednost i napredak u mom fotografskom radu upravo proizašli iz suradnji s kustosima. Kroz taj proces nisam samo izgrađivao svoj rad, oblikovao sam i sebe kao osobu koja fotografijom prikazuje nečije djelo. Prenositi umjetnički rad fotografijom zapravo je jedna velika odgovornost bilo da su u pitanju stari majstori ili recentni umjetnici koji će svoj rad gledati u katalozima i biti zadovoljni onime što vide i ćute. Moram spomenut da u radu  na fotografijama umjetničkih djela postoji još jedna dimenzija, a to je ona direktna s umjetnikom, bez kustosa. Ta dimenzija ima nekih drugih čari jer vam tada umjetnik daje na slobodu da dio sebe ugradite u njegovo djelo bez ikakvih sugestija i ograničenja.

– Apsolutno ih imam. Imam fotografije koje čuvam koje su baš moje, autorske, ali moram vam reći da nije bilo jednog mog posjeta u sedmom razredu osnovne škole u Galeriji umjetnina u Lovretskoj ulici možda se nikad ne bi fotografijom ni bavio. Od samih početaka su me fotoaparat  i fotografija zanimali i baš zbog toga ima od nekolicine slika koje čuvam za sebe slike s jednim malim fotoaparatom na kojima je zabilježen taj posjet Galeriji umjetnina.