I dalje nema pravednog rješenja problema ratnih zločina Crne Gore nad Dubrovnikom

Obljetnica prve žrtve napada
na Dubrovnik, dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, kojom na jugu
Hrvatske počinju sjećanja na tužnu jesen 1991. godine, ove je godine
najprije obilježena u Podgorici.

Dužan pijetet, međutim, nije
izraz stvarnog zaokreta tamošnjih vlasti prema ratnim zločinima nad
Dubrovnikom i njegovim ljudima, nego dosljedno držanje slobodnog
tjednika Monitor, koji još od 1991. smatra da je napad na Hrvatsku
“najveća sramota Crne Gore u njenoj novijoj povijesti”.

Monitor, čiji je izlazak pao na 3. listopada, za dva je dana
pretekao dubrovačke medije u komemoriranju Milišićeve smrti. Oni će od
početka listopada, preko sredine studenoga, do 6. prosinca 1991.
podsjetiti ne samo na brojne zločine koji su 1991. počinjeni nad
građanima ovog dijela Hrvatske, nego i prenijeti njihovu ozlojeđenost
držanjem crnogorskih vlasti.

Za to vrijeme ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430
branitelja, a više stotina njih je ranjeno. Skoro 240 dana građani
Dubrovnika živjeli su pod blokadom, od čega 138 dana bez struje i vode.
Prognano je 33.000 osoba i uništen je 2071 stambeni objekt.

U programu obilježavanja Dana Općine Konavle proteklih dana, od
pet događaja samo jedan – svečana sjednica – nije bio u potpunosti
ispunjen komemorativnim sadržajima.

Odnos Crne Gore prema neslavnoj prošlosti

Predsjednik dubrovačkog Društva logoraša srpskih i crnogorskih
koncentracijskih logora Zdenko Bulić nije za Hinu želio komentirati
odnos Crne Gore prema neslavnoj prošlosti, kazavši da ga ne zanima šta
se zbiva preko Debelog brijega, graničnog prijelaza prema južnom
susjedu.

Pred podgoričkim sudom se zbog ratnih zločina nad zatočenicima i
civilima u logoru Morinj vodio postupak protiv šestorice pripadnika
bivše JNA, i to zbog optužbi za zlostavljanje zatočenika u razdoblju od
listopada 1991. do kolovoza 1992.

Prije tri godine nepravomoćno su osuđeni na ukupno 16 i pol
godina zatvora, ali je prvostupanjska presuda ukinuta. U ponovnom
suđenju četvorica su osuđena na ukupno 12 godina, a dvojica oslobođena.

Istodobno su na Međunarodnom sudu osuđena dvojica zapovjednika
JNA. General Pavle Strugar dobio je kaznu od sedam i pol godina zatvora
zbog uloge u granatiranju Dubrovnika, a zapovjednik 9. vojno-pomorskog
sektora Boka Miodrag Jokić osuđen je na sedam godina zatvora.

Bulić je u ožujku izjavio za lokalne medije da mu se čini kao da
je netko dužan prepustiti zaboravu ono što se događalo na području
bivše općine Dubrovnik.

Crnogorci su nas napali povedeni željom za pljačkom i otimanjem
tuđe imovine. Na području Dubrovnika nije bilo srpske manjine koja bi se
osjećala ugroženom, niti je bilo vojnih postrojba i objekata od kojih
bi im prijetila opasnost. Neprihvatljivo je da Crna Gora izmiče
odgovornosti zbog nečije političke odluke, kaže Bulić.

Nemam ništa protiv toga da se s Crnom Gorom živi u miru kao
susjednom državom, ali nitko nema pravo u ime stradalih ljudi opraštati
njihove grijehe, izjavio je Bulić nakon javnih napisa da se hrvatska
tužbu za genocid protiv SR Jugoslavije ne odnosi na Crnu Goru.

Sporo napreduje i tužba kojom 250 bivših logoraša Morinja i
Kumbora u Crnoj Gori nastoje nadoknaditi štete pred Osnovnim sudom u
Podgorici. Dubrovački župan Nikola Dobroslavić ovih je dana pozvao
hrvatske vlasti da pomognu u zaštiti logoraša prilikom odlaska na
rasprave.

I Crnogorci stradali zbog protivljenja ratu u Hrvatskoj

Autor tekstova u Monitoru, novinar Veseljko Koprivica, navodi
nešto što hrvatskoj javnosti nije dovoljno poznato. Dvojica istaknutih
Crnogoraca, admirali JRM-a Vladimir Barović i Krsto Đurović, glavom su
platila svoje protivljenje napadu na Hrvatsku.

Admiral Vladimir Barović, najprije komandant garnizona u Puli,
pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. rujna 1991. na
Visu na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske
oblasti.

Kao razlog samoubojstva Barović je u oproštajnom pismu naveo da
je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti pa time izražava
neslaganje s vrhovnom komandom JNA, piše Monitor.

Kao sudionik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović
izjavio je: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako
ipak budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više
neće biti”, navodi Monitor.

Bivši komandant garnizona JNA Kumbor Krsto Đurović poginuo je na
isti dan kad i Milišić, 5. listopada u Popovićima u Konavlima. Nalazio
se u vojnom helikopteru u kome su ostala dvojica putnika preživjela
gotovo bez ozljeda.

Zamjenik zapovjednika Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je
na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih
ozljeda, koje su mu nanijeli “službenici bezbjednosti” brutalnim
batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.

Ratnom gradonačelniku Dubrovnika Petru Poljaniću Đurović je
kazao da dok je on zapovjednik VP Boka, može biti siguran da “nijedna
granata na Dubrovnik neće pasti”. Potom je bio u nekoj vrsti pritvora,
zatim nekoliko dana na dužnosti, nakon čega je stradao, prisjeća se
Poljanić.

Jedan haški svjedok tvrdio je da ga je deset dana prije početka
rata Đurović posjetio i bio ogorčen pripremama napada na Hrvatsku, te je
kazao da on po cijenu života neće sudjelovati u njima.

Koprivica je bio na istoj liniji. Kao mobilizirani rezervista,
inače glavni urednik oporbenog Liberala, više je mjeseci proveo na
dubrovačko-hercegovačkom ratištu, o čemu je slao dnevničke zapise
Monitoru i Liberalu. Oni su odudarali od svega u tadašnjoj crnogorskoj
javnosti. Potom je izdao i knjigu “Operacija Dubrovnik – Sve je bilo
meta”, koja se kasnije pojavila i u hrvatskoj nakladi.

No, ni Koprivičina dosljednost nije ostala nekažnjena.
Iscrpljuju ga po crnogorskim sudovima koji mu dodjeljuju za tamošnje
prilike drakonske novčane kazne.

Kaže da su ga tužili, pored ostalih, Vojislav Šešelj, aktualni
predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, čak i bivši lider Liberalnog
saveza Crne Gore Slavko Perović. Godine 1995. odjednom ga je tužilo osam
novinara Pobjede, TV Crne Gore i Nikšićkih novina, zbog teksta da će
veća skupina crnogorskih novinara odgovarati zbog ratnog huškanja pred
Haškim sudom.

Iako ga je sud u Strasbourgu oslobodio kazne u jednom slučaju,
nastavio je plaćati po jednoj presudi od 10.000 eura za isti tekst jer
se, prema Koprivičnoj tvrdnji, odvjetnik na Međunarodnom sudu u
Strasbourgu nije žalio na vrijeme. Prosječna mjesečna neto zarada u
Crnoj Gori iznosi oko 480 eura.

“Situacija je apsurdna. Zbog istog teksta sam oslobođen i
plaćam kaznu”, kaže Koprivica i dodaje da je sve to sračunato da se
zastraše slobodni novinari, kojih je sve manje u Crnoj Gori. Na udaru su
Monitor, Vijesti i Dan – sude nam, fizički napadaju, pale vozila…
kaže Koprivica.

Koprivica je možda prvak po broju procesa kojima se nastoji
ograničiti slobodno djelovanje novinara, ali on nije jedini. Brojne
skupine i pojedinci su izloženi pritiscima vlasti, a najgore je prošao
književnik Ibrahim Čikić, koji je zajedno s još dvadeset članova SDA bio
izložen montiranom sudskom procesu, torturi i progonu, kaže profesor
Univerziteta u Podgorici Milan Popović.

Kršenja ljudskih prava, počinjenja ratnih zločina – poput onih u
tzv. dubrovačkoj operaciji nad građanima Hrvatske, a još više u Bosni i
Hercegovini, izravnim nasiljem nad Bošnjacima i podržavajući Slobodna
Miloševića u slučajevima poput Srebrenice – nastavljaju se kroz
produženo djelovanje nad građanima Crne Gore sve do danas, tvrdi
Popović.

Crna Gora se ni nakon 23 godine nije suočila sa svojom ulogom u
tom ratu. Danas crnogorski političari i državni mediji uglavnom šute o
“oslobađanju Dubrovnika”. Razlog – tadašnji kreatori ratne politike i
danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti, piše Koprivica u Monitoru.

U povodu dvadesete godišnjice napada na Dubrovnik, NVO Centar za
građansko obrazovanje i Akcija za ljudska prava iz Podgorice, te
Documenta iz Zagreba, organizirali su u Podgorici skup “Rat za mir – 20
godina kasnije”, na kojem je zamjenica specijalnog tužitelja za
suzbijanje organiziranog kriminala, terorizma i ratnih zločina Crne Gore
Lidija Vukčević prvi put obavijestila javnost da postoje predmeti u
vezi zločina počinjenih na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu javnost
nije saznala šta se desilo s tim predmetima, dodaju u Monitoru.

Nema suočavanja s nedjelima dok je i danas u vlasti sedam od
deset ratnih vođa iz tadašnje crnogorske Vlade, podsjetio je na tom
skupu Žarko Rakčević iz Foruma 2010., mreže istaknutih javnih osoba koja
je formirana s ciljem izgradnje Crne Gore po uzoru na europske
demokracije.

Popović smatra da je od svih postjugoslavenskih država vlast
Crne Gore najmanje prošla kroz proces lustracije. Dapače, na djelu je
kontralustracija, kao u odnosima reformacija – kontrareformacija, čiji
je cilj onemogućiti sve one koji su za lustraciju. U karteliziranoj,
klijentelističkoj i oligarhijskoj vlasti Mila Đukanovića nema podjele
vlasti i nema samostalne sudske vlasti, a državno tužilaštvo je njezina
druga vojska, izjavio je Popović Hini.

Također se zapitao nije li indikativno da je u logoru Morinj,
oko kojega postoji opravdano nezadovoljstvo hrvatske javnosti, najteže
osuđen tamošnji kuhar Ivo Menzalin, pa kaže: on je vjerojatno zaslužio
kaznu, ali sumnjam da je bio najviše kriv.

Ni vanjski ni unutarnji čimbenici, prema Popoviću, nisu skloni
demokratizaciji Crne Gore. Ambivalentna i kontradiktorna europska i
američka politika zatvaraju oči pred devijacijama u crnogorskom društvu,
prešućuju drastične primjere kršenja ljudskih prava i relativiziraju
loš ambijent u zemlji.

S druge strane, kaže, premda su zadnji izbori održani u svibnju
dobar indikatori sve veće naklonjenosti građana demokratskoj politici,
našim građanima nedostaje političke kulture i povijesnog iskustva jer u
Crnoj Gori još nije bilo demokratske smjene vlasti, što Đukanovićev
režim dobro koristi.

Stoga, prema Popoviću, ne treba skoro očekivati pravedno
rješenje slučaja Morinj, niti drugih sličnih slučajeva koje brojni
građani Hrvatske sa nestrpljenjem iščekuju.